Andy Brown

Negdje u sedmom osnovne pogledala sam po prvi put Bertoluccijevog Malog Budu. U trenutku dolaska na VHS bio je dosta tražen i neko vrijeme sam čekala da mi padne u ruke. Kad sam ga konačno uhvatila, bilo mi je jako drago jer me radnja prilično zanimala. U to vrijeme sam bila u žešćem zamahu čitanja mitova raznih drevnih civilizacija, nažalost, tada interneta nije bilo i resorni plafon istraživanja mi je bila bakina knjižnica, polica u gradskoj knjižnici i nešto malo spomenuta videoteka.

Epski film prati život sina bogatog maharadže od rođenja, djetinjstva i odrastanja na dvoru, do ženidbe i traženja smisla života. Jednom prilikom, prolazeći gradom u paradi u njegovu čast, Siddhartha je spazio nešto neobično. Čuvari su instantno u malu uličicu povukli par ljudi kakve princ do tada nije vidio. Bili su zgrbljeni, bezubi, sijedi i oslonjeni na štapove u koraku. Pobjegao je iz parade da bi vidio o čemu je riječ. Pratio ih je hodajući po malim prljavim uličicama po prvi put, spazivši dotad mu stranu bijedu, glad, bolest i tijelo na umoru. Nije mu bilo jasno što gleda, navikao na bogatstvo, hranu u izobilju, zdravlje i zadovoljstvo, koji su ga okruživali od trenutka rođenja.

Objasnili su mu da gleda stvarnost izvan one koju je za njega kreirao i prezentirao njegov otac. Maharadža nije želio da mladi princ i njegov nasljednik gleda ružnu sliku svijeta, izvan carskih dvora i blještavila bogatstva i zato je stvorio temeljito selekcionirani svijet za svog sina. Siddhartha je shvatio kako ne želi živjeti život u iluziji i otisnuo se u svijet u potrazi za nečim što ni sam nije znao definirati.

Scena parade i njegovog nailaska na starost mota mi se po mislima redovito. Nisam kao on odrastala sa svilenim velom preko očiju, no jedan događaj me začudio. Možda je čuđenje preslab opis moje reakcije na ono što me dočekalo. Možda bi bolje bilo upotrijebiti riječ “satro”.

Bilo mi je, naravno, oduvijek jasno da sam živo biće, organizam koji diše, jede, metabolizira, kreće se, obavlja nekakav rad u jedinici vremena, a ponekad i razmišlja. Kao i svaku drugu osobu koja se rodila, čeka me životni vijek koji rezultira smrću i povratkom u prah. Nisam o njoj puno razmišljala. Živjela sam bezbrižno. Slušala sam kako obolijevaju prijatelji, rođaci, poznanici i nepoznanici o kojima se pričalo. Pogotovo u zadnje vrijeme slušala sam kako karcinomi slažu žrtve – iznebuha bi bacili ljude na krevete u operativnim salama, potom malo u krevet paralelno sa raznim terapijama a onda u lijes i pod par kubika zemlje. Pojava se činila neobično učestala no nisam joj posvećivala posebnu pažnju. Mene to, ne da ne može zakvačiti, nego ne želim razmišljati na takav način. Gdje bih došla kad bi me opterećivalo sve što me može zakvačiti? Takve stvari i situacije se događaju drugima. Nije da ne mogu oboliti, ali neću. Vjerojatno. Obolijevaju drugi, umiru drugi. Ako do toga i dođe, brinut ću o tome tada.

Krajem listopada 2008. pao mi je mrak na oči. Mama je imala neuredne nalaze mamograma i hitno je morala na pregled kod kirurga. Pričala je kako je kirurgu bilo dovoljno da podigne ruku da bi mu bilo jasno – karcinom je povlačio tkivo i kožu u smjeru pazuha. 7 dana kasnije operirana je. Obavljena je mastektomija i uklanjanje zahvaćenih limfnih čvorova pod pazuhom. Sve se odvilo vrlo brzo, doslovno u trenu. Bilo mi je jasno da je stvar hitna i da nema vremena koje bi se gubilo. Bilo mi je jasno da nešto ne štima.

U tom periodu nemilo je zvonio telefon. Zvali su prijatelji i obitelj, zanimajući se za njeno zdravlje. Prvih 7 dana nisam spuštala slušalicu. U moru podrške, srdačnih pozdrava i želja za ozdravljenjem istaknuo se jedan poziv. Kad sam rekla kako je kirurg odstranio više nego je planirao i kako slijedi preventivna kemoterapija, odvratila je, “Ah, pa to je onda to, gotova je.”. Ne znam kako sam pretrpjela razgovor do kraja jer sam bila bijesna i spremna potrgati ju kao pit bull na PCP-ju. Nije mi bilo jasno zašto bi itko meni ili njoj komentirao stvar bez optimizma. Još uvijek ne razumijem nijednu osobu koja želi biti realna kraj bolesnika, ne razumijem motiv takvog nastupa i uvjerena sam da takvi trebaju biti uklonjeni iz okoline jer svojim izjavama okužuju zrak oko osobe koja treba samo sretne misli.

Majka mog prijatelja je prošla slično. Pričala mi je o udruzi žena oboljelih od karcinoma dojke i svojoj nadobudnosti za dolaske na sastanke. Nadala se kako će razmjenjivati recepte, kolače, rasadu, pelcere, bilo što što bi joj maknulo misli s bolesti a dobila je uporno i skoro isključivo premetanje po nalazima i vijesti koja je od njih ili iz grada izgubila bitku. Nije željela slušati o smrti i nakon nekoliko susreta na istu šprancu pokupila se i odustala.

Nakon prve operacije, prve kemoterapije, prvog zračenja, druge operacije, druge kemoterapije i drugog zračenja u meni je još uvijek bujalo dobro raspoloženje. Nije u pitanju bilo tko, to je bila moja mama. Zadnji put sam ju vidjela zdravu par dana prije Božića, prije tri godine. Bila je vrlo vesela, lijepa, glatke sjajne kože i bez ijedne bore na licu. Mrzim božićni period jer me vraća u zadnje trenutke iluzije da je sve u redu. Ove godine mjesec dana prije Božića me uhvatio grč i nelagoda – svi oko mene bili su sretni i veseli, s ili bez posebnog razloga, a ja sam samo željela zatvoriti vrata iza sebe dok ne prođe pravoslavna NG i cijeli prateći cirkus.

Bila mi je jako lijepa kad je kosa krenula rasti. Navijala sam da što manje nosi periku i ne osjeća presing da ju “mora” imati kad smo blizu. Željela sam ležernost i neopterećenost, s najbližima je. Neka ona definira što i kako želi, a mi ćemo se jednostavno složiti sa time.
Posvetila se vezenju i čitanju, vježbanju i odmaranju. Morala je naći neku zanimaciju dok je ležala u krevetu. Imala je dobar apetit, sve KT je odradila stoički.

Ono što je mene duboko razočaralo a nju vjerojatno i povuklo brže nizbrdo izjava je liječnice opće prakse o njenim prognozama. Duboko sam uvjerena da liječnik ne bi smio nikome reći da je trenutak da on odstupi jer su šanse premale. To je kao kad kapetan broda, kad shvati da je potonuće neminovno, uzima čamac i odvesla dalje, ostavljajući i putnike i posadu na budućoj olupini koja će udariti o dno mora. Mjesec dana prije smrti, kad su nalazi pokazivali kako je bolest uznapredovala do te mjere da više nema šanse za povratak na staro, liječnica je izrekla vrlo neočekivanu i po nekom humanom kodeksu apsolutno neprihvatljivu: “Štefice, slušajte me, ja više nemam što napraviti da bih vam pomogla, preporučujem da se okrenete nekoj od alternativnih metoda.”. U prijevodu, “Štefice, karcinom te izjeo a ja ne znam što bih sa tobom osim što ću te ostaviti da umreš u kući.”. Znala je da kraj dolazi, bilo joj je jasno. Meni je pao mrak na oči kad mi je to prepričala na telefon. U kratkom roku se skotrljala niz brdo, propala je ekstremno progresivno. Jetra je uslijed lijekova i metastaza kolabirala i blokirala daljnji protok tekućine. Žena lijepe linije je nabrekla i otekla kao trudnica sa petorkama. Većinu hrane bi povratila i trpjela je ogromnu bol. U par navrata su iz nje iscijedili određenu količinu fluida iz abdomena, ali kad su shvatili da je to Sizifov posao, nisu se više trudili.

Vidjela sam ju 7 dana prije smrti. Zvala me da dođem, kao što ljudi na samrti to često rade. Meni nije bilo jasno da me zove zato, već sam smatrala da me čisto želi vidjeti. Nismo se vidjele od Božića, pa eto, da ju posjetim i podružimo se.

Koliko sam bila u krivu!

Čak i kad sam ušla u kuću i vidjela otečeno tijelo, lica pokrivenog mrljama kako sjedi nepomično, teško govori i bez ikakve koherencije, uplašila sam se kao nikad do tada. Oko nje je bila obitelj kojoj je bilo jasnije što se događa. Oko stola je bilo desetak rođaka i svi su šutjeli dok sam se pokušavala pozdraviti sa njom. Lica su im bila bez ikakve ekspresije, nitko nije želio reći ono što je njima bilo jasno a meni još uvijek nije dolazilo u glavu – bila sam uvjerena da je to samo loša faza, koja prolazi i za kojom galopira ozdravljenje. Smrt nije opcija ni sad, NEMOJ DA ČUJEM DA NETKO SPOMENE SMRT. Trudila sam se svim silama ne pustiti suzu jer sam htjela biti jaka i podrška. Uspijevalo mi je par minuta, susprežući se volovskim naporom želeći ne uznemiravati ju. U jedan sam tren samo pustila lavinu suza grleći ju. Nije se ni trudila prodavati mi fraze da će biti bolje. Nije me smirivala. Nije mi obećavala da je ovo sada samo loš moment. Nije imala snage. Samo me šutke dirala po glavi dok sam se ja pokušavala sabrati, gledajući ju kroz debeli sloj slane vode na očima koji je distorzirao sliku pred njima.

Zadnju noć skupa gledale smo Titanic. Ležale smo skupa u krevetu jer sam htjela biti na raspolaganju ako bi me trebala za išta. Dižući ju iz kreveta, negdje u nekom trenutku sam ozlijedila leđa. Da bi se pridigla, morala sam se potpuno nadviti nad nju, podvući ruke pod njena leđa a onda svom snagom povući k sebi. Tad me nije boljelo, a i da je, ne bih dozvolila da samu sebe uneredi povraćanjem. Film se vrtio u pozadini a ja sam slušala udisaje. Imala sam osjećaj da je u velikom naporu dok diše. Spustila sam dlan na mjesto gdje je nekad bila dojka i pratila rad srca. Ležala je danima uz tek povremeno ustajanje, a srce je tuklo kao da galopira.

Na koži je nosila flastere sa teškim analgeticima. Trpjela je bolove koje nikakvi ibuprofeni i slični nisu mogli hendlati. Po opisu, flasteri su bili metar od ilegalnih koliko su bili jaki, bazirani na morfiju. Imali su snažno halucinogeno djelovanje na nju, što nije bilo zahtjevan posao jer je bila iznurena, slaba i na zadnjim crticama baterije. Pitala sam ju:
– Kako djeluje taj flaster na tebe? Jel vidiš “zmajeve”?
– Pa, vidim svašta. Nekad su to lijepe stvari a nekad jako ružne.
(uzmite u obzir da su ovo rečenice koje je dugo i jako teško izgovarala, činio mi se ekstreman napor svaka njena namjera da mi nešto kaže pa nisam puno forsirala razgovor). Vrlo snažno djeluje na mene, jutros sam mislila da me netko, dok ovako ležim, dira po glavi, nježno mazi. Podignula sam glavu da vidim tko je, a iznad sebe sam vidjela svoju mamu kako mi se smiješi. (baka je umrla prije 15 godina)

Ležala sam i tiho plakala. Nisam htjela da me vidi, da se ne rastuži i da joj ne bude samo lošije. Vjerojatno sigurno je znala da plačem, ali sada više nije ni važno.

Taman negdje i baš u taj trenutak u filmu prodrla je voda u palube za plebs na brodu, onaj deda je zagrlio baku na krevetu dok je voda rasla a mama je pričala priče za laku noć dječici.

Sutradan, po izlasku iz kuće nakon pozdravljanja s njom i ostalima, utrčala sam još jednom nabrzaka da ju zagrlim i izljubim. Zadnje što mi je rekla, Samo se ti ništa nemoj brinuti, sve će se srediti. Tek kasnije sam shvatila koliki je fizički napor morala uposliti da bi izrekla tu laž.

Ja sam idealist do zadnje sekunde, naivna budala zaslijepljena optimizmom i nepokolebljivošću. Još uvijek mi nije nikako sinulo da je Smrt tu. Sekundu prije nego je Lazić rekao da sam ostala bez nje za sva vremena bila sam duboko uvjerena da će poživjeti još dugo. Iskreno mi ga je žao, imati dužnost nekoga obavijestiti tako tužnom vijesti je jako teško.

Moja mama je umrla u krvi i agoniji boli. Nije samo sklopila oči i utonula u san. Slike u mislima, dijalozi koje su mi prepričavali oni koji su bili uz nju mi čest bljeskaju pred očima a ponekad i kradu san. Nije to samo krvoproliće, tu su i vrlo emocionalni dijalozi osobe koja je bila potpuno svjesna da neće dočekati jutro. Pozdravila se sa svima koji su bdjeli kraj nje. Ono najneobičnije, trenutke lucidnosti je iskoristila da objasni gdje se nalazi odjeća u kojoj će biti pokopana, gdje se nalazi novac za karmine i kome se javiti za što u sklopu planova. Žena je doslovno izorganizirala vlastiti sprovod.

Šok i udarac su bili ekstremno jaki i nemilosrdni. Vrlo brzo mi je postalo jasno da ova noćna mora neće završiti hepiendom zvanim buđenje. Doživjela sam gro neobjašnjivih trenutaka od okoline nakon što sam ostala bez nje, a dominira hrpetina ljudi koja je osjetila potrebu doći i reći, pazite sad ovo, Dadada, ti si sad dobro, ali nećeš biti, tvoje tijelo još nije shvatilo da je nema pa si stabilna i prisebna, ljudi obično puknu i naprave lom kad do njih dođe osjećaj da nekoga više nema. WTF? Ozbiljno, WTF? Koja je svrha ovoga? Želim li ja, dan nakon smrti majke, čuti rečenice da ću osjećati još veći jad i tugu jer sam ostala bez nje? Želi li to itko? Želi li to doživjeti čak i osoba koja to kaže?

Najstrašnije mi je kada osjetim kako ju tražim u drugim ljudima, ili, ono čudnije, ciljano ne nalazim. Ne možete pojmiti koliko se osjećam zgroženo, zgađeno i zgaženo kada pored mene stoji žena njene dobi, u zlatnim tajicama, leopardiranoj jakni, dekoltiranog torza sa sisama obješenima preko pupka, prenakrečenog lica i ružem za usne na zelenim zubima… Moja mama je bila uredna i klasična, prirodno lijepa i jednostavna žena. Svaki put kad vidim ove horore, u meni pukne jedno deset Car bombi.

Lekcije koje sam naučila i želim ih podijeliti sa svima su:

• Nema te dijagnoze koja te može pripremiti na smrt osobe do koje ti je stalo. Možeš znati sve o bolesti, možeš prepoznavati simptome dolaska kraju, ali ja sam doslovno sekundu prije nego mi je rečena razočaravajuća vijest slijepo vjerovala da će moja mama živjeti još makar 20 godina. Sjećate se početka priče i onog “ja neću oboljeti”? Ovdje bi se moglo primijeniti “Ona neće umrijeti.”.
• Ako netko vama blizak oboli, poštedite ih priča i slušanja tuđih priča o oboljenjima i smrti. Zadnje što oboljeli treba je izlaganje stvarnosti i lošim ishodima drugih ljudi – hranite oboljelog optimizmom, smijehom, veseljem, kvalitetnom hranom i motivacijom. Čovjek vodi bitku dok u njemu postoji nada da će ozdraviti. Nemojte ju ničim ugrožavati. Oboljeli ljudi ovise o njoj kao biljka o suncu i vodi, osvijetlite ih i dobro zalijte jer će u protivnom nepovratno uvenuti. Odjebite sa pesimizmom i nastupom “Ja sam samo realan”. Nitko to ne želi čuti, kao što ni vi sami ne biste voljeli čuti takvo što. Lažite. Laskajte. Štogod. Nemojte samo “prodavati realno” jer od toga koristi nema.
• Ako ste u lošim odnosima s bolesnom osobom, potrudite se popraviti odnos. Naravno, postoje FUBAR odnosi i situacije koje je jako teško komentirati i korigirati, procijenite sami.
• Ako bolesnik želi periku, neka ju nosi. No, ohrabrujte ga da ju ne nosi, ako ima potrebu ne nositi ju. Molim vas, nemojte reći “Daj stavi tu periku, ne mogu te gledati, deprimiraš me.” (ovo sam čula svojim ušima, ne bih vjerovala da nisam bila blizu). Nemojte biti sebični. Bolesnik ima prednost.
• Ako je u pitanju osoba koju volite, raspojasajte svoju ljubav i ne štedite načine da pokažete što osjećate – trudite se iz petnih žila, ispunjavajte želje i potrebe, budite na raspolaganju više nego dotad. Tako ćete stvoriti lijepa posljednja sjećanja na osobu oko koje se trudite i zaključni trenuci neće biti obilježeni osjećajem “Eh, da sam samo mogao/imao priliku/…”.
• Iskustvo s oboljelim će vas naučiti prepoznavati sitnice koje će druge ljude izdvajati u gomili. Radim sa ljudima, nerijetko teško oboljelima, stoga imam priliku često spaziti stvari koje prije ne bih nikako primijetila. Radi se uglavnom o perikama, dugim rukavicama, ponekad i loše nacrtanim obrvama, neobično oteklim rukama pa i vrlo kratkoj kosi koja se izrazito kovrča. Budite posebno dobri prema tim ženama i muškarcima. Udijelite im smiješak i kad bi najradije nešto polupali od tuge. Sjetite se mene u taj trenutak i znajte da bi iza širokog osmijeha i suosjećanja stajale oči pune suza i bujica sjećanja na onu koju više nemam.
• Kad postanete svjesni kako je kraj doslovno tu, nemojte bježati. Priđite bliže. Pred vama je, pretpostavljam, netko blizak. Udišite osobu, njezine kretnje, riječi i situacije u kojima se nađete. Dajte sve od sebe da bolesnika ispratite s ljubavlju i toplinom.

Na RTL-u je neko vrijeme emitirana serija Everwood. Protagonist je bogati njujorški liječnik, dr. Andrew Brown, koji je nakon prometne nesreće u kojoj je izgubio suprugu odlučio ispuniti njen san. Preselio se u selo bogu iza tregera s dvoje djece, u kojem je ona, kao djevojčica, provela par sati čekajući vlak i oduševljeno pričala kako je željela poći u to mjesto. Naturpijan entuzijazmom jer radi ono što je ona sanjala i željela, nije baš nailazio na slaganje sa sinom koji je ostao bez prijatelja nakon preseljenja. Serija mi je zapela za oko jer se par epizoda nakon pilota počelo događati nešto zanimljivo. Počeo ju je primjećivati oko sebe. Vidio ju je na trijemu, sajmu, u gradu… Konzultirao se nadaleko i naširoko sa njom kako pristupiti vrlo defanzivnom tinejdžeru koji se nosi sa gubitkom majke. Ono što isprva nije shvaćao su ljudi oko njega kojima nije bilo jasno zašto visokorespektabilni neurokirurg živahno debatira sa “zrakom”. Ja nisam pričala s “njom”, ali sam se pitala, je li ono što vidim stvarna osoba nalik njoj ili je lik potpuna iluzija, halucinacija nastala uslijed nostalgije i činjenice da mi strahovito nedostaje.

Obzirom na to da je bila Majka, Radnica, Hraniteljica, Prijateljica i Žena, više nego prikladan je datum na koji je sahranjena. U ovaj trenutak ravno je tri godine otkako smo se pozdravili s njom.