Aralska katastrofa

Znate li priču o Aralskom jezeru, tužnu sudbinu ove lokacije i povod koji ga je doveo do te točke? Jedni će reći kako se radi o lošem menadžmentu vodenim resursom i kolapsu kojeg je uzrokovala loša procjena i odluka; drugi će reći kako je sovjetska vlada znala koje su realne posljedice, ali u svrhu progresa sovjetske velesile nisu bile bitne. U svakom slučaju, polagani proces uništenja vrlo je zanimljiv kao tema; čitajte dalje, garantiram da ćete ostati paf! do kraja priče.

Aralsko jezero (kaz. Aral Tengizi, uzb. Orol Dengizi, karalpak. Арал теңизи, rus. Ара́льское море) lokva je slane vode stara oko 5 i pol milijuna godina, smještena usred aridne regije u centralnoj Aziji, pustinji Kizilkum, s karakterističnim visokim ljetnim temperaturama, hladnim zimama i niskim količinama oborina (jedva 100 mm/god). Granica između Kazahstana i Uzbekistana reže ovo jezero na dva komada; sjeverni komad je kazaški, južni uzbečki.

Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća propulzivno gospodarstvo Sovjetskog saveza pod direktivom Hruščeva naredilo je redirekciju vode umjesto u jezero u polja pamuka, u svrhu irigacije polja u Kizilkumu. Odluka je odražavala želju za iskorištenjem idealnih uzgojnih uvjeta pamuka u uzbečkom kraju, s ciljem postanka pamučno-proizvođačke velesile. Nije da je bio problem postići planirano – regija je dugo vremena bila glavni izvoznik vrhunskog pamuka, faktora koji je podignuo ekonomiju cijele regije. I danas je Uzbekistan uredno u top 10 proizvođača pamuka.

Pamuk je malo zeznute prirode. Transpiracijski koeficijent sirovine za tekstilno vlakno iznosi oko 600. To znači da za 1 kg suhe tvari kroz biljku mora proći 600 litara vode i implicira kako je vrlo zahtjevan po pitanju potrošnje vode (čitaj: srče vodu kao da nema sutra). Kukuruz, recimo, ima dvostruko manje prohtjeve, dok prosječni transpiracijski koeficijent povrća iznosi i preko 800. Jasno je zašto; povrće formira plodove u kojima postotak vode može prelaziti i 90%, dakle, opaki su potrošači vode.

Površina jezera u trenucima razvoja ideje iznosila je 68 000 km^2, što ga je činilo nešto većim od ukupne površine Republike Hrvatske. Pritom je dubina bila 53 metra. Jezero je bilo dugo (S -> J) 435 km, a široko (I -> Z) 290 km. Po kvadraturi bilo četvrto u svijetu, sa salinitetom od 10 g/L. O kolikoj slanosti se radi, možete si zamisliti otprilike otapanjem jedne jušne žlice soli u litri vode. U normalnim uvjetima, petina vode u jezeru podrijetlom je iz oborinskih voda, dok ostatak prilazi kroz dvije najveće rijeke ovog kraja. Primarni i stariji izvor rijeka je Sir Darja koja jezeru prilazi sa sjeveristoka kroz ogromnu deltu, prolazeći kraj kozmodroma Bajkonur, a Amu Darja s južne strane bazena. Putanja rijeka na putu do jezera presječena je i usmjeravanje u polja preko tisuća loše isprojektiranih kanala i kanalića s ogromnim gubicima vode stupilo je na snagu.

Posljedice ovog poteza izuzetno su čupave, a raspon utjecaja na regiju je ogroman.

Prvo je pala razina vode, logično. Površina jezera drastično je opala tijekom desetljeća. 2007. godine površina jezera činila je jedva desetinu ukupne stare površine.

Ovo je prikaz razlike u površini jezera između 1989. i 2008. godine. Ranih devedesetih, rijeke Sir i Amu bile su toliko suhe da nisu uspjele ni prići jezeru. Budući da je voda, otapalo soli, nestala, došlo je do povećanja količine soli u ovom komadu ekosustava. U najgorim trenucima, izmjereni salinitet iznosio je preko 100 g/L, što je drastično previše za opstanak. Usporedbe radi, salinitet Mrtvog mora prosječno iznosi 350 g/L. U takvim uvjetima život biljaka i životinja vrlo je otežan. Masovni pomor života u Aralskom jezeru bio je neminovan. Smanjenje vodene površine za posljedicu je imalo promjenu u lokalnoj klimi – ljeta su postala suša, a zime hladnije.

Najgore su prošli stanovnici uzbečke autonomne republike Karalpakstan. Osim što voda s povećanim salinitetom predstavlja izazov za život, rast i razvoj, na mjestima gdje vode više nema, a sol se uspješno kristalizirala, stvorile su se naslage soli koje suhi pustinjski vjetar i zračne struje raznose stotinama kilometara dalje. Kada tako vjetrom nošeni kristalići soli padnu na ono malo plodnog karalpakstanskog tla, dolazi do trovanja zemljišta i ono time postaje sustavno beskorisno. Mrtvo. Mrtvo kao i ono nesretno presušeno jezero.

Osim soli, zrakom su se počeli širiti i toksini iz pesticida i umjetnih gnojiva, pristigli iz navodnjavanog tla pod ekstenzivno agrotehnički maženim i paženim pamukom via Sir Darja. Isto tako, propalo je i lokalno ribogojstvo i izlov ribe. Jezero je prirodno bogato ribljim vrstama, a posebno su se isticale jesetra, šaran, mrena i crvenperka. Situaciju dodatno komplicira i kontaminacija radioaktivnim materijalom. Šire područje, zbog slabe naseljenosti u poslijeratnom periodu, služilo je kao poligon za testiranje nuklearnog oružja i raznih balističkih novotarija. Sve navedeno za posljedicu imalo je i efekt na zdravlje lokalaca. Regija je nečista i nepovoljna za život. Prisutan je manjak pitke vode, prijavljen je značajan broj oboljelih od karcinoma raznih vrsta, kao i oboljenja dišnog sustava.

U sredini jezera gabarita Lijepe Naše nalazi se i komad jagode u Jogobelli koji neočekivano iskrsne na žlici – otok Vozrožđenje (rus. ponovno rođenje) kojemu je rasla površina kako je količina vode nestajala. Grad Kantubek stekao je status zatvorenog sovjetskog grada Aralsk-7, koji je u određenim trenucima brojao i preko 1 000 stanovnika. Razlog zatvaranja grada civilnom oku krajem četrdesetih zvuči krajnje opasno, kao iz najopakijih hladnoratovsko-špijunskih-horor filmova – na Vozrožđenju su se nalazili laboratoriji i testna područja za razvoj biološkog oružja. Radi se o uzgoju i manipulaciji visokozaraznih mikroorganizama visoke smrtnosti kod čovjeka, znači, nečega za što se iskreno nadam da će me tijekom života uspjeti zaobići. Ova metoda uništavanja čovječanstva, po mom mišljenju, spada u najperfidnije – psihofizička sposobnost i želja za uzgojem nečega razornog kao što je, primjerice, Clostridium botulinum (pravilno raspoređen JEDAN GRAM botulina ubija dva milijuna ljudi!) krajnji su oblici ubojite kombinacije edukacije, kompetencije i čiste sociopatije. Kantubek je danas jedan od gradova duhova.

Vozrožđenjski pandemonium podrazumijevao je vrste: Bacillus anthracis (antraks, bedrenica – gram pozitivan bacil bez izraslina i nesposoban za autonomno kretanje, vitalan u laboratorijskim uvjetima i preko 50 godina,), Variola vera (boginje – viroza koja dolazi u dvije forme, jača je forma (Variola vera maior) u dvadesetom stoljeću poubijala oko 550 000 000 ljudi), Yersinia pestis (kuga, utjelovljenje Smrti koje je pomelo pola europskog kontinenta prije 700 godina), Brucella spp. (širi se preko animalnih proizvoda, izuzetno opasna), Francisella tularensis (poznatija kao tularemija) itd… Sve navedene vrste lako se prenose, smrtnost im je preko 90%, a svaki pokušaj brige za oboljele bio bi ogroman izazov i za najbolje razvijene zdravstvene sustave. Ciljano i sustavno procijepljivanje populacija u preventivne svrhe ima smisla, ali spada u izuzetno složene i zahtjevne procese.

Od 1992. godine na otoku nema nikoga. U nekoliko navrata preko Vozrožđenja prolazile su runde dekontaminacije i likvidiranja loše uskladištenih turboopasnih sirovina, kao i onih čija je ambalaža tijekom vremena doživjela oštećenja i omogućila izlazak patogena u atmosferu. Jednu od ekspedicija vodio je Brian Hayes, biokemičar koji je u društvu kolega tijekom 3 mjeseca dugog boravka iskapao, testirao i likvidirao oko 200 tona antraksa, zakapajući ga na dubinu od oko 4 metra pod zemlju. U uništavanju je koristio kalcijev hipoklorit, kojeg je miješao s kontaminiranim tlom u građevinskoj mješalici. Isto tako, bagerima je kopao jame koje bi oblagao debelim plastičnim slojem i koje bi punio vodom, kontaminiranom zemljom i kalcijevim hipokloritom, a potom radio višestruke testove na tim punktovima i sve dok nije bio siguran da je svaki od njih prestao biti prijetnja. Poseban izazov bile su životinje koje su naselile stare i propale ljudske nastambe – prijavljeni su deseci napada zmija otrovnica na ekipu koja je čistila područje.

Područje Aralskog jezera danas služi kao parking za hrđave brodove koji desetljećima tamo stoje i vjerojatno nikad neće biti maknuti.