Bajka o Piju

Dok smo čekali početak Hobbita, na ogromnom platnu odvrtjele su se najave za sljedeći Star Trek i film Life of Pi.

Iako mi se ideja o filmu iz kojeg na sve strane frcaju žarke boje (pogotovo najpoznatija scena, u kojoj smiraj noćnog mora osvijetljenog bioluminiscirajućim organizmima prekida izranjanje grbavog kita) nije pretjerano svidjela, odlučila sam ga pogledati zbog misli vodilje, dovoljno jasno naglašene u traileru da me zaintrigira. Veliku većinu filmova u zadnje vrijeme gasim nakon 10 minuta gledanja – kad bi moji attention span i interes općenito bili fitilji na dinamitnim štapovima, iz mog smjera bi dolazio samo kontinuitet detonacija. U moju obranu, većina toga i jest čisti promašaj.

Ipak… Kako se radnja razvijala, boje mi nisu bile toliko bitne. Film spada u onih par posto uradaka koje sam spremna tolerirati čak i kada skrenu u apsurd. Na jedan način, cijeli film je čisti apsurd, svojevrsna himna životnim ironijama i bizarnim slijedovima događaja. Ovo je bajka, od nje niti ne očekuješ razumne premise i konkluzije, već se zadovoljno smješkaš rubnim konceptima za koje ti zapravo nije jasno iz kakvog paradigmatskog paprikaša ih je autor iščupao – obiteljski zoološki vrt u preseljenju preko pola planeta biva potopljen, gdje drugdje nego nad Marijanskom brazdom (duguljastom dubokomorskom jamuzgarom čija dubina mjeri i do 11 kilometara) a mladić ostaje sam u tijesnom čamčiću, ni manje ni više nego sa bengalskim tigrom. Nije da baš ima kamo, nužda je suočavanje sa žestinom divlje životinje, kroćenje i traženje suživota na tako malom prostoru. Alternativa je smrt, biti pojeden od pregladnjelog tigra ili progutan od strane mora. Mirno odrastanje koje je dotad ometao samo niz pitanja o bogu i egzistenciji, kao i pentranje po religijskom ekvivalentu Kinseyeve seksualne lojtrice, pretvara se u sasvim pojednostavljenu shemu svakodnevice, svedenu na pecanje ribe kojom kupuješ život, lovljenje kapi kiše na improviziranom jedru i čuđenje luci spasa koja se čini izoliranim malim rajem na Zemlji.

Lako je uživjeti se u priču i suosjećati sa događajima u nizu i koji definiraju njegov odnos sa roditeljima, bogom i prirodom.

Poruka je univerzalna, simbolikom koja stoji iza događaja i likova na zajednički nazivnik svodi svaki život sa svojim nedaćama i komplikacijama koje nailaze na putu. Jutros na putu do posla čitala sam članak nevezan uz film, ali i slučajno izrazito vezan za poruku koju film prezentira. Autorica je pisala o sreći i osjećaju zadovoljstva u životu, učmalosti i jednoličnosti, želji za promjenama i ubijanju rutine u kombinaciji sa manjkom ikakve stvarne želje za promjenama – putovali bismo daleko, što dalje, a ne primjećujemo da svakodnevno kući sa posla idemo istim putem. Adaptabilnost tj. smanjenje rigidnosti i izvlačenje nade iz rukava kad i sam nisi siguran postoji li još kakav komadić jedini su pojas za spašavanje dok more oko nas ima loš dan. Život je niz promjena koje nam se mogu manje ili više svidjeti, na nama je zadaća nalaska načina kako se nositi sa njima. Nedavno sam čitala o zanimljivom odnosu mladića, pomalo sklonog depresiji, koji leži na ljetnom suncu u nadi da će se napucati “fotonsko-hormonske sreće” i Sunca. Kad ono zađe, mladić ostaje u tami i ponovno okrenut svojim osobnim demonima. Lekcija za život, naravno, traženje je načina za preživljavanje na takav način da što manje ili nimalo ovisiš o Suncu. Cilj je kompetentan odgovor na promjene koje sigurno nikad neće prestati dolaziti. Naravno da je to nekad teško, ali ta lekcija ionako je ongoing projekt.

Vođena logikom da ovaj film uopće nije loš, sljedeći na tapeti je Beasts of the Southern Wild.