Dan #7. | marooned
Ivana
Prvu polovicu dana pitali smo se kako i što dalje sjedeći u Höfnu, u brizi hoće li nam se u slučaju otvorenja ceste opet na putu prema Keflaviku zatvoriti neka dionica i hoćemo li stići na let za Oslo na vrijeme.
Drugu polovicu dana vozili smo kao manijaci jer se cesta od Höfna do Keflavika uspjela otvoriti. Nakon dugog perioda čekanja i konzultiranja s drugim putnicima na temu zatvorene ceste uspjeli smo dočekati otvorenje i prohodnost. U brizi da se ceste neće ponovno zatvoriti pojurili smo u smjeru Keflavik, što znači da smo u nekoliko sati prešli petstotinjak kilometara, uglavnom kroz kišu i vrlo snažne nalete vjetrova koji bacaju automobil po cesti a povremeno i šljunak po karoseriji, što otprilike izgleda kao kada fragmenti izvjesnoga ruskoga satelita krenu perjati po ISS-u u Gravityju.
Ovo je značilo da sam putem izgubila nekoliko ubitačnih lokacija za posjetiti i vidjeti. Redom: Svartifoss slap, Dverghamrar stijene, crna plaža u Viku, Reynisdrangar stijenje, kanjon Fjadragljufur, srušeni avion na crnoj plaži, Skogafoss, Dyrholaey poluotok, Seljavallalaug… Samo sam mahala jednoj po jednoj lokaciji kako sam kraj nje prolazila autom kroz kišu nošenu žestokim vjetrom.
Znači, osim grim islandskih prizora uz cestu nismo puno toga vidjeli dobrih 300 km.
Prvo stajanje bilo je na lokaciji gdje se nalazi slap
Seljalandsfoss
poznat po spiljoidnoj udubini između slapa i šupljine slapa, što znači da se iza slapa može proći i gledati. Hrpa ljudi, fotoaparata, žicanje ljudi da ih se slika, vrlo neuredni toaleti uz parking pun buseva i kampera.
Ni kilometar dalje leži slap
Gljufrabui
koji traži penjanje po stijenama koje su na par mjesta čak i osigurane lancima, da ne bi netko nadobudan zveknuo o tlo.
Već skoro pri kraju puta kiša i oblaci polako su nestali, pa je kaldera
Kerið
izgledala odlično. Jedan je od ljepših prizora na cijelome putu.
Vozeći se okolo odlučili smo spavati na divoti zvanoj
Thingvellir
koji smo već posjetili par dana prije.
Ovaj se potez ispostavio kao odličan jer je bilo daleko manje ljudi, pa je hodanje bilo zbilja užitak, a kadrovi u sutonu izgledaju savršeno. Podignuli smo šator, poslikali se za arhiv, navukli vreće za spavanje i povukli se u duboki san, s pomalo razočaranja jer je bila u pitanju posljednja noć izvan civilizacije na Islandu.
