Degradacije?

Misao dana;

Opinions are like assholes… everybody has one and they all stink.

Donosim recenzije dva filma, Blindness i Slumdog Millionaire. Na prvi pogled nemaju ništa zajedničko, no bacimo drugi pogled.

np: CARCASS – blind bleeding the blind

Pogledala sam Blindness i nisam baš fascinirana. Toliko je predvidljiv da ću ga bez grča spoilati. Radio ga je Fernando Meireilles, autor filma Cidade de Deus (Božji grad) što bi već u startu trebalo makar triplicirati ocjenu. No, za mene je Božji grad nepotrebno razvučen i na momente je celuloidni (khm, digitalni) ekvivalent sedativa dovoljno snažnog djelovanja da me nokautira u carstvo jastuka i pokrivača. Nekoliko puta je dobio šansu ali nisam ga nijednom pogledala do kraja i ne privlači me. Čak me ni faktor garagem favela bocata ne može priljepiti za njega.

Radnja filma je vrlo jednostavna – na početku mladi japanac izazove prometni kolaps jer je, ničim (vidljivim) izazvan, naglo oslijepio. Stvar komplicira i tendencija sljepila prema epidemiji pa državni organi zatvaraju oboljele u nekakvu ustanovu pod nadzor naoružanih ljudi. Ljudi su uplašeni, masovno zbunjeni novonastalom situacijom, ustanova se polako puni, skuplja se raznovrsna bagra, a konfliktni karakteri otežavaju ionako tešku situaciju. Organizacija i podjela vlasti, kao i u stvarnosti, pada u vodu – ustanovljen je totalitarni režim u kojem je vrh zadovoljan jer kreira pravila po svom ukusu, a ostatak strahuje od raznih metoda teroriziranja kojima vrh redovito pribjegne. Nakon eskalacije dio slijepih bježi i ustanovljuje kako je pandemija sljepila uspjela devastirati kompletan grad.
Pošto namire higijenske potrebe i napune pothranjene želuce, prvi oboljeli dobija sliku pred očima i širi nadu u bolje sutra.

Vizualno nije loš. Volim krupne kadrove, dobre boje i nerijetko jako lijep interijer stanova. Sami gradovi (= São Paulo, Montevideo, Toronto, Guelph) su također dobro odradili svoj dio. No, mislim kako je film nepotrebno urešen čudno doziranim nasiljem. Čini mi se kako je prisilno naturaliziran, samo da bi dodatno neprirodno posvijetljena glavna glumica mogla biti što jači kontrast okolini i likovima upitnog morala. Na više nivoa.

Pročitala sam članak kako su se slijepi IRL pobunili protiv ovog filma. Smatraju da ih degradira prikazujući oboljele od sljepoće kao neartikuliranu gomilu ljudi. Naravno, ne žele razmišljati o hipotetskom kolapsu društva, koji kada bi se zbilja dogodio ne bi izgledao daleko drugačije. Uopće ne smatram ovakvo što nerealnim, dapače, smatram čistim zavaravanjem smatrati kako bi hipotetska ovakva situacija prošla drastično drugačije. Ne čini ih sljepilo reduciranima svakog osjećaja civiliziranosti, već nagli i MASOVNI šok koji zahvaća veliki broj pojedinaca. Ljudi su po prirodi animalni, čak i u razvijenim državama se može vidjeti kako pojedinci vrše nuždu nasred prometne ulice – zašto bi to bio problem u zdanju ili društvu gdje nema kugli sa lancima zvanih pravila ponašanja? Gdje nema kontrole ili organa koji bi održavao red i disciplinu? Koga bi bilo briga za disciplinu u uvjetima kada je najveći problem kako se dobro najesti i eventualno umočiti?
Isto tako su na početku emitiranja Ugly Betty brojne udruge zjakale kako serija baca negativno svjetlo na “ružne” ljude i izruguje se njima. Šteta što ne vide kako je cilj serije bio baš borba protiv toga stava i izrugivanje modernim pojmovima ljepote.

Drugi film je nešto bolji, moje mišljenje dijeli hrpa kritičara i odnedavno, Akademija. Film je rasturio pojam “dodjela Oscara” i od deset nominacija je pokupio osam. Not bad. Film je radio Danny Boyle kojeg znamo po uratcima kao što su Trainspotting, A Life Less Ordinary, The Beach, 28 Days Later.

Radnja je zanimljiva – mladić Jamal, natječući se na kvizu “Tko želi biti milijunaš?” zarađuje veliki novac, što je sumnjivo obzirom na edukaciju = 0. Sumnja se da je igra poštelana njemu u korist i objašnjavajući policiji odakle zna odgovore na postavljena pitanja priča o svom zanimljivom životu, od smrti majke do sjedenja pred indijskom verzijom Tarika Filipovića. Koliko sam zapravo dijete i koliko me još uvijek nasmije toilet-humor govori i činjenica da me film instantno zavezao pred wide-screen monitor nakon scene kada u naselje dolazi plod bollywoodske ljubavi Chucka Norrisa i Sylvestera Stallonea, Amitabh Bachchan
Mislim da ne mogu reći ništa više od ovoga bez uništavanja dojma gledanja.

Glumci su odlični. Dijelom jesu zastupljeni “pravi glumci”, no dobar dio su naturščici pokupljeni po bombajskim slumovima (slum = remember Kusturica? Siromašno predgrađe, faktički smetlište, ekvivalent su favele Rija i ciganske nastambe po Beogradu). Latika i Jamal u odrasloj verziji imaju očito uspjelu kemiju pred kamerama i svaka čast na uvjerljivosti, ali meni su najdraži mali indijci, kao najezda skakavaca u svakoj sceni u kojoj se pojavi više od troje djece. Azharuddin Ismail (mali Salim) i Rubina Ali (malena Latika) su vjerojatno uživali na crvenom tepihu u LA, no nakon cirkusa su završili opet odakle su došli. Doslovno u slumu.

I oko ovog filma se digla prašina. Zapravo mi je nevjerojatno kako ljudi vole zjakati i ako se oko nečega može napraviti strka i privlačiti pažnju, hoće.
Film navodno degradira Indiju prikazujući ju kao prljavu, siromašnu i korumpiranu, iako se kao takva ne izdvaja pretjerano od većine ostalih država u svijetu. Zašto je to uvredljivo? Po toj logici bi Lilja4ever trebala biti satrta sa zemljom jer “nekoj istočnoeuropskoj državi” zbog krajnje nasilnog sadržaja na temu dječje prostitucije skida mišljenje. Kritika društva i siromaštva nikad nije naodmet, iako je u ovom filmu taj faktor očito od sekundarne važnosti. Fokus je na nečem drugom. Zbog ovoga je posebno vrištao Amitabh Bachchan na svom blogu.
Film je zatrpan tužbama jer je nazvan “slumdog”, “pas iz siromašnog predgrađa” doslovno prevedeno, a plakati filma su gorjeli jer se masa ljudi osjećala povrijeđeno ovakvim nazivom koji krši ljudska prava.
Film je povrijedio hindu vjernike jer prikazuje boga Ramu na neprikladan način. To su vjerojatno pokupili od muslimana koji se raspjene na svaki spomen Muhameda u imalo humorističnom smislu.
Film kritizira i Salman Rushdie, smatrajući ga nerealnim i pretjerano bajkovitim. No, što je zapravo loše u ovoj modernoj odiseji, kojom me podsjeća na Forresta Gumpa? Film je saga širokog raspona i jednostavno prikazuje sreću jednog običnog čovjeka. Ovdje je happy-end jedina solucija za kraj, pogotovo nakon poprilično bolnog života glavnog lika kojeg mjestimično razbija humor… Jer on to zaslužuje.

Preporuke? Blindness (ocjena 5/10) pogledati ako nema ništa drugo na TV-u. Slumdoga pogledati obavezno… da vas ne snađe na nekom kvizu u budućnosti pitanje tipa “Koliko je glumaca odigralo ulogu glavnog lika u filmu Slumdog millionaire?” Dajem mu skromnu devetku, ne vidim previše zamjerki.