Đumbirov sirup

Za moju opsesiju đumbirom zna valjda svaka osoba oko mene. Osim što ću vrlo rado pojesti bilo kakve bombone, žvakaće, kekse, čokolade, popiti sokove i ginger beer (nedavno sam konačno nabasala na ovo piće; tehnički nije pivo jer nema alkohola niti u tragovima), trpat ću ga u sva živa i neživa jela.

Osim ukiseljenog đumbira, meni najdraži način konzumacije ovog reskog korjenastog đavla je vrlo jak čaj. Redefinira pojam “ne mogu ga se dovoljno napiti koliko mi odgovara”. Ujedno, Crohnom razrovani probavni sustav široko raširenih ruku odobrava đumbir u bilo kojem agregatnom stanju, što sam saznala daleko kasnije nego sam počela intenzivno konzumirati ga.

Nedavno sam degustirala u jednoj od ZG trgovina hranom sirup od đumbira koji me ostavio BAM! zaljubljenom. Ono što mi se nikako nije svidjelo je omjer šećer:đumbir u pakiranju (nezanemarivih 7:3); ne mogu reći da važem svaku kaloriju i pazim na šećer, sačuvajbog, ali uvijek postoje bolje i lošije verzije šećera i ne vidim razloga zašto ne bih modificirala recept na bolje. Isto tako, pijem đumbir jer mi je PREukusan, a šećer ionako izdominira okus bilo čega u čemu završi, što ga čini vrlo nepoželjnim izborom.

Meni nikako nije teško malo pozabaviti se da bih našla nešto po svojoj mjeri. Nakon kratkotrajnog guglanja recepata i ulaska u mindset pervertita koji osmišljavaju i izrađuju ovako ukusne stvarčice, općeg nezadovoljstva količinom šećera u njima unatoč svjesnosti kako je šećer u ovom slučaju uglavnom konzervans, odlučila sam, kao i inače, sklepati svoju verziju. Meni, pomislih, konzervans ionako ne treba – skurit ću ono što skuham za max. 7 dana.

Ogulila sam i tanko nasjekla 500 grama sirovog korijena đumbira. Kad ga kupujete, birajte najljepše, najtvrđe i najnapetije komade; bilo kakve komade koji pokušavaju imitirati grožđice zaboravite. U posudu sam stavila, osim đumbira, 250 grama rižinog slada, pola litre vode i čajnu žlicu soli. Šećer tj. rižin slad (nizak glikemijski indeks, divni lagani svilenkasti slatki okus) stavila sam isključivo da bi dao teksturu i gustoću smjesi, iako niti ne očekujem da bude gusto kao, recimo, med – bitno mi je samo da posluži kao medij za okus đumbira. Kada je smjesa uzavrela, smanjila sam vatru i ostavila poklopljeno 50-ak minuta, da lagano “krčka”. Po završetku i nakon što se posuda ohladila, stavila sam kuhani đumbir u hladnjak, da odleži preko noći. Ujutro sam obavila cijeđenje i pretakanje u staklenku s navojem.

Moram priznati i da nisam baš normalna kada je u pitanju ova biljka. Pretvaram se iz DILLIGAF džibera skrštenih ruku u “sega mi dajte” čovjeka čim čujem za ovo ime, pa moram priznati i kako sam tih pola kile ljuštenog đumbira, u strahu da okus neće biti dovoljno jak :misli: , jednostavno morala pojačati velikom jušnom žlicom suhog đumbira. Da biste razumjeli što sam rekla, probajte zamisliti kako tanjur defaultno ljutog chilli con carnea začinjavate s desetak moruga ili savina, jer eto, strahujete da bi mogao biti nedovoljno pikantan. Budala, znam.  :prstic:

Ergo, zahtjevnost je nula, okus straobalan. Sirup možete stavljati gdjegod vam padne na pamet. U kolače i razne deserte, sokove, indijska jela i slično. Sumnjam da će kod mene dočekati spajanje s ičim osim vodom ili mineralnom vodom jer je za mene doslovno eliksir.