Gåte

Ljeto kojeg nije bilo je iza nas. Vremenske su prilike u Zagrebu ubitačne; ako nije oblačno i bez ikakve naznake Sunca, onda je kišno. Prosto ti se ne da ustajati i gnjaviti ičim što nije drijemanje i mirovanje, što je dosta atipično za mene. Na putu do posla uhvatila me manija pjevanja ove pjesme; pokušavala sam postići glas kakav ima Gunnhild dok sam preskakala lokve, zaobilazila oštre šiljke na rubovima kišobrana i pokušavala izaći iz tramvaja krcatih ljudima.

Prije desetak godina nabasala sam na norveški band Gåte. U jednom sam periodu provodila prilično vremena na Gåteovom službenom forumu, uglavnom vrteći se po podforumima gdje su fanovi prevodili pjesme na engleski. Tekstovi su bili prilično zahtjevni – hrpa se ljudi borila (kad kažem “borila”, mislim “nerdovski kompulzivno istraživala”) s arhaičnim norveškim koji se koristio u pjesmama. Iako, ta je atmosfera bila nula bodova spram one na forumu Sigur Rosa svojevremeno, kada su se stotine ljudi lomile oko uzdisaja, mrmljanja, hopelandskog i vonlenske vrlog Jonsija. Nakon nekoliko godina djelovanja i aktivnog stvaranja baze fanova diljem svijeta, Gåte se raspao. Bilo mi je žao, jer dotok pjesama koje su nekakva fuzija alt-rockića i folk glazbe donje polovice Norveške više nije postojao. Nisu bile posebno originalne niti sve to već nisam našla na drugim mjestima, ali mi je jako godio Gunnhildin glas u kombinaciji s dosta izraženom Sveinungovom violinom (tehnički, u pitanju je fiddle a ne violina). Nakon što sam saznala prijevode tekstova i dobila dimenziju značenja stihova, band mi je postao još draži. Znala sam zimi otići u šumu s ovom glazbom, odvrnutom do daske. Što je vrijeme bilo tmurnije, glazba je bolje sjedala u kadar. Od izdanja toplo preporučujem za ove vremenske prilike album Iselilja (ledeni liljan), meni nešto draži od Jygrija (šumska vila). Prošetajte nekamo u mir i u prirodu, neka vam Gåte bude društvo.