Indigo?

Jeste li hiperaktivni?

np: SNEAKER PIMPS – waterbaby

Jeste li hiperaktivni? Niste praktični vjernik no smatrate se spiritualnom osobom? Jeste li intuitivna i mentalno snažna osoba sa razvijenom empatijom, ili je nemate uopće? Smatraju vas filozofom apsolutno neuklopljenim u trenutni prostor i vrijeme, teatralnim umjetnikom, rastresenim znanstvenikom ili ludim izumiteljem? Ili ste svaka ova navedena osoba u jednoj? Kažu li vam da ste fulali stoljeće? Vodite vječne sukobe s autoritetom, od roditelja koji vas ne shvaćaju, preko profesora koji statično drže nastavu praktički trudeći se demotivirati vas za učenje do šefova koji plastično percipiraju zadatke namijenjene vašoj malenkosti? Odgovor “Zato!” na vaše iskreno pitanje puno zanimanja “Zašto?” vas baca u crveno – preferirate argumente pred površnim odgovorima, očito nezainteresiranima za raspravu? Nosite weltschmertz na nejakim plećima tražeći sličnu osobu s kojom bi podijelili bol i razočaranje? Preferirate li u slučaju nenalaska takve osobe samoću, mir i izolaciju? Tražite li u svemu dublji smisao no opet se osjećate da svijet nije spreman za vaše mišljenje? Smatrate da ste na Zemlji sa definiranom misijom? Imate periode dubokih depresija, praćenih mišlju o samoubojstvu? Ubija vas rutina/šablona/jednoličnost i mislite li da ćete iskočiti iz kože od mentalne bonace?

Ako ste u ovim pitanjima prepoznali odgovor koji bi opisivao vas, pripadate jednoj od generacija indigo djece. Radi se o new age terminu skovanom da bi opisao osobu evolucijski razvijeniju od prosječnog čovjeka. Evolucija je vrlo dugotrajan kontinuirani proces mijene u svrhu adaptacije spram načinu življenja, nikog ne zaobilazi i time je jasno da je i čovjek podložan promjenama, koje se mogu manifestirati morfološki, anatomski, fiziološki i mentalno. Ovdje ćemo se pozabaviti potonjim aspektom. Samo ime “indigo dijete” je nastalo od dominantne boje aure oko takve osobe (koja redovito ima otvoreno i “treće oko”, čeonu čakru) po viđenju vidovnjakinje i sinesteta Nancy Ann Tappe. Ona je ujedno i autor klasifikacije ljudi prema boji aure. Dosta trivia.

Meni je sav koncept indigo i kristalne djece zanimljiv za pročitati, pogotovo jer prepoznajem osobine dosta ljudi oko sebe. No, kako bi to već obično biva sa mnom, slijedi mali kritički osvrt

Dakle:

• sudeći po kriterijima bivanja indigo djetetom, nisu posebni. Ima ih previše da bi bili posebni. Ipak se radi o 95% djece rođenih u zadnjih 10 godina (ostale generacije ne spominjem iz očitih razloga).
• sam koncept deklariranja i imenovanja ovog fenomena mi je previše američki (znate na šta mislim?)…
• o industriji koja počiva na ovom terminu da se ne priča – Da Vincijeva metoda – spasite svemir za samo 29,99
• današnja djeca jesu inteligentnija u usporedbi sa svojim roditeljima, djedovima itd. kad su bili njihove dobi. To se pripisuje daleko boljoj informiranosti i činjenici da se sa djecom danas daleko otvorenije razgovara o svemu. Otvoreniji su pritom osim djece i roditelji, što je jako bitno.
• kopajući online po stranicama sa indigo sadržajem, razbolim se kad čitam izraze tipa “emissaries of the Ancient Ways”, “essence of Being in the reality of the One”, “combination of light energies is perfection Universal”… BS. Ne volim te Matrixoidne zvizdarije, a jedino gore mi je…
• … new age BS. Svo to čakranje, inner self i sl. shvaćam kao i svaku drugu mitologiju/filozofiju/teoriju – pročitam. Ako je zanimljivo, zapamtim. To je sve.
• no, naišla sam na najromantičnije tumačenje autizma kao takvog ikada: “Autori Wendy Chapman i Lorri Johnson govore o još naprednijoj generaciji indigo djece koju nazivaju kristalnom, a njihova je teorija da se zapravo radi o djeci koja boluju od autizma. Slikovito su ih dočarali kao hodajuće antene koje upijaju sve psihičke, fizičke, emotivne, elektromagnetske i ostale vibracije koje nas okružuju, kao djecu uronjenu u beskrajni ocean mirisa, zvukova, boja i emocija, a jedina im je zaštita ona mentalna. Zato se povlače u svoj unutarnji svijet fiksirajući se na jedan objekt ili aktivnost, dok sve drugo nestaje. Autizam je tako kristalnoj djeci očajničko sredstvo samozaštite izuzetno ranjivog senzibiliteta.” (preuzeto sa T-Portala)
• postavlja se pitanje hibridizacije – kakav bi rezultat bilo hipotetsko dijete indigo x indigo? Indigo F x prosječan čovjek M; indigo M x prosječan čovjek F? Može li dijete biti indigo ako su oba roditelja prosječna? Koliko generacija treba tražiti u “rikverc” u tom slučaju da bi se našla indigo jedinka?
• dio mitologija spominje prijelomni moment u čovječanstvu – crni period pada morala i vrijednosti koji za klimaks ima veliki obračun dobra i zla, nakon čega dobro pobjeđuje i ponovno se izgrađuje svijet na čvrstim temeljima, čist od svih mana društva (kriminal, korupcija, ratovi i razni sukobi, bolesti)… Indigo djeca se opisuju kao mentalno snažni i odlučni ljudi visoke sposobnosti razlučivanja laži i prijevare, sa čistom vizijom pred očima – “sterilizacija” društva. Prolaze naprijed sa mačem u ruci čisteći put, čineći ga sigurnim. Njime kasnije prolaze kristalna djeca, nježnija i krhkija od indigo djece… Čisto jedna mala mitološka (imam jaču fiksaciju na mitologije i navade civilizacija) paralela.
• roditelji su preponosni i inače na svoju djecu (imam cca 48 primjera momentalno oko sebe) – kako bi se tek ponašali da dobiju neku formalnu potvrdu tipa Certificate of Indigo-usness LOL… Svjesni su da ako im dijete ispada po bilo kojem vidu iznadprosječno (pogotovo kad je pametno) da to automatski implicira da su oni Gods of Creation of Perfection… :bljj!!!: tko želi biti u redu za kruh sa takvom osobom a kamoli pitati ju: “Kako je tvoja mala Maja…?”. Suicide.
• većina djece koju poznajem JESU ili IMAJU DOBRE TEMELJE da postanu FAKIN RAZMAŽENA DERIŠTA
• kakvo tek postaje dijete kad dobije uvid o svojoj veličini???
• čitajući članke nailazim na mišljenja laika tipa “takva djeca postoje i zahtjevaju ipak malo vise paznje i brige nego normalna djeca”. Znači li to stvarno da “obično” dijete traži manje vremena s roditeljima, odgojem, pažnjom??? Čista glupost.

Opet, čitajući na raznim web-stranicama komentare, nailazim i na vrlo oprečna, nihilistička mišljenja o zadanoj temi, šugavo argumentirana i bez poante. Smetaju me koliko i gorljivi indigo-teoretičari s dolarima u očima. Nije li zbilja lijepo vjerovati, iako sam svjesna utopijskog karaktera, da je pred nama možda društvo sa postojećim pravilima i redom koji postoji za sve, neovisno o boji, nacionalnosti, “kasti” ili ičemu sličnom? Društvo sa malo dosljednosti? Potrebom za integritetom, stabilnošću, uređenjem? Anarhija je više nego u redu kad ruši totalitarni režim u svrhu micanja jednoumlja (pomućenog uma) ali ni ona ne može trajati vječno. Zašto ju ne bi slijedilo nešto pozitivno, mirno i uređeno?