Limbo & Don’t starve

Nisam dugo igrala igre, pogotovo ne neke koje bi mi okupirale pažnju na dulje od 24 sata. Zadnji nalet ikakve igre bio je zimus, kada smo Lazić i ja u tandemu čistili nivoe u Diablu Trojci na Playstationu (Trojka sama za sebe apsolutno je nejestiva, priznajem, da nije bilo PS-a, ne bih sigurno prešla ovoliko). Inače nisam baš za štof platforme, ali bilo je prilično zabavno. Nakon 3 minute igranja ušli bismo u onaj bučni mode pun humora, prigovora i u konačnici žuči (Zašto je D3 ovoliko šaren? Zašto izgleda arkadno kao Jazz Jackrabbit? Zašto ispadaju ovako loši itemi? Zašto mi u duhu UT-a izbacuje “Massacre! 15 kills!”? ). Znali smo satima perjati po trulim leševima, kosturima i ostatku pacijenata, jesti čips i pit coca cole drmusajući po svemu što se pred nama pomaklo dok je vani padao snijeg.

Upravo se bavim avanturom Limbo. Nabasala sam na nju nedavno i zaljubila se istog trena zbog screenshota iz igre. Podsjetila me koliko je u ovom žanru sve pomicabilno iskoristivo u svrhu daljnjeg kretanja, što sam uspješno zaboravila nakon godina neigranja avantura.

Obećava puno. Kadar prati čovječuljka u melankoličnom i crnobijelom okružju; smjenjuju se zoomovi i odzoomovi, izoštreni objekti i komadi krajolika i oni zamućenih rubova. Priču prati nenametljiva i divna atmosferična glazba sleš zvukovi. Na poslu pokrenem igru i ostavim da se vrti u pozadini dok radim, koliko mi godi. Inače sam ST freak, poskidam sve živo i neživo što mi zapne za uho iz igara. One obično imaju najbolje razrađenu glazbu, često bolje nego filmovi  – glazba mora prikladno pratiti priču i davati atmosferu dok igraš, naravno da ih razrađuju do perfekcije.

Čim završim s Limbom, hvatam se igre Don’t starve koju preporučuje toplo moj buraz. Po viđenom, igra je Minecraft meets Burton. Znači, danju rmbaš, a noću boga moliš da te netko ne podere dok ne svane. Reče buraz, Sve te može ubit osim zeca, iako, i zec te može ubit u nekim momentima. 

Prodano, rekoh. Totalno sam ispala iz štosa, vrijeme je za malo dobrog starog igranja.