Nemojte prestati pušiti

Nedavno sam putovala busom iz Osijeka za Zagreb i svemir me posjeo na sjedalo ispred cca sedamdesetogodišnjeg para. Bili su vrlo brbljavi i raspoloženi, mislim da su pričali 85% puta koji traje oko četiri sata + nisu se skidali s mobitela. To sve ne bi bio baš nikakav problem da ženska polovica para nije imala glas duboko uništen pušenjem – onaj potrgani škripavi skričeći hrapavi glas, neobično nalik onome kakav imaju walkeri u Walking deadu. Da sam bila u mraku i nisam znala što je iza mene, ne bih mislila da se radi o nečemu ljudskom. Ne šalim se, s tim zvukom se ne srećem svaki dan i uvijek mi zgadi dan, a probajte zamisliti kako sam se osjećala nakon višesatnog slušanja istoga. Poznajem par osoba s puno manje godina od te babuskare i na jedan način izbjegavam pričati s njima jer, istinski, ne želim slušati taj ružni poderani zvuk koji izlazi iz usta, uglavnom u društvu novog ispuha dima.

Apeliram, nemojte prestati pušiti. Zašto biste? Osim što vas pozivam da smrdite i dalje na kilometar i uvjeravate se da vam žvakaća (!) umanjuje tjelesni smrad i uklanja dim iz odjeće dok si razvaljujete organizam toksinima, uzgajajte taj seksi duboki zvuk koji zvuči kao da je ispao iz horora. Zašto biste riskirali svoj užitak zbog tamo nekog zdravlja, čistoće i normalnog glasa?