Norsk mat ili kako napuniti stomak u Norveškoj

Razmišljala sam nastaviti li dalje puniti polako svartberg na norveškom jeziku (možda i engleskom), ali mislim da ću još neko vrijeme ipak koristiti uglavnom materinji. Kada primijetite norveške riječi, znajte da se protežem s druge strane i testiram kako zvuči vokabular u praksi

Današnja tema – hrana naša svagdašnja. Najvažnija tema. Dijelom zbog promatranja hrane kao nužnog goriva, dijelom zbog činjenice da se ne osjećam dobro ako prođe puno vremena bez mog kuhanja.

U Norveškoj je prilično skupo jesti po restoranima jer su obrtnici strahovito na cijeni i naplaćuju usluge masno, masno. Osim kuhara i ekipe s loncima, u ovu skupinu pripadaju i frizeri, vodoinstalateri, krojači, automehaničari i sl. Satnica im je bijesna i vjerojatno niti ne želite pomišljati koliko biste platili zlaćane pramenove. Stoga su izlasci općenito defaultno limitirani, što nama – paru autista s nosovima duboko u svojim interesima – pada prestrašno teško.

Unatoč tome, pojedoh neku večer kebab s nogu u sendvičari nedaleko od kuće. Bi mi žao kao psu što nisam imala ništa što bi poslikalo ljepotu tog u pita bread upakiranog čuda – bio je toliko bogat, fotogeničan i jednostavno predivan – osim nakockičene kebab-mase bio je pun sirovog kupusa, nekakvih čudnih bijesno ljutih paprika, tikvica, rajčice, ploški krastavaca koji su pokušavali ohladiti kompoziciju i umaka koji je neumorno tukao kontru krastavcu.

Za mene je jedina opcija ona koja mi i najviše odgovara – kuhanje kod kuće. U kombinaciji sa šetanjem do trgovina s namirnicama because norveški mrzli zrak. Često sam vani, svaki dan barem sat vremena hodam po brežuljkastim ulicama i uživam čak i kada vjetar nemilosrdno brije. Opskrbiti se sirovinama možete u trgovinama vulgaris i u nečemu što ja zovem raj na zemlji – multietničkim dućanima u kojima uvijek nađem makar jednu sjemenku za koju dotad nisam čula i što me totalno razveseli. Oslo je multi-kulti sataraš od grada, što pozdravljam širom raširenih ruku, kao i nedavno Beč.

Ponuda standardnih dućana tipa Kiwi, Meny, Rema etc. bila bi:

• kruhovi su jako ukusni, bogati, puni mekinja i sjemenki; mislim da bijeli lebac još nisam vidjela u trgovini a cijene se vrte između 15 i 35 kruna (1 kr = cca 1 kn), moj je favorit havre brød aka zobeni kruh
• mliječna je polica prilično bogata, osim mlijeka, naći ćete niz jogurata, vrhnja, sireva, mliječnih namaza i ostalih divotica od kojih ističem dugo godina prevoljeni skinke ost (sirni namaz sa šunkom)
• suhomesnato baš i ne fermam, ali ovlaš preletom spazila sam razne šunke, salame i hrenovke
• polica za začinima u regularnom duću KRCATA je sadržajem, nema što nema a cijene su prosječno 20-ak kruna, skuplje su samo gotove mješavine tipa za wok, ribu i slično
• povrće i voće u super je stanju, pogotovo u odnosu na komentare koje sam vidjela na expat blogovima čiji autori tvrde da je mahom sve trulo i prezeleno, OTOH, kozmetičke su police redom praznjikave i za nekoga pristiglog iz HR prilično siromašne; razlog su žestoki propisi norveške vlade notorne zbog bananja svega što se procijeni kao moguće opasno
• pekmezi, džemovi i razni namazi izgledaju bloody motherfuck prelijepo – svi su puni komada voća, leže u velikim teglama i prosto pozivaju čak i mene, neljubitelja takvih slatkarija
• svi dućani imaju etničku policu kojom dominira mex i indijski štof – regularno, pite, naanovi, tortille, enchilade, tacosi i nachosi – ništa posebno, mene to i ne privlači jer većinu toga radim solo.

Osim 3 Kiwija u par km zračne linije nađoh u blizini (čitaj: 20-ak minuta uzbrdo) jedan etnički raznolik dućan, krcat raznim povrćem, mahunarkama, žitaricama i orašidima, začinima, raznim uljima, vrstama octa i sličnim, u kojemu ću se očito često opskrbljivati. Cijene su razumne: primjerice, 400 ml kokosovog ulja stoji 50-60 kn što se podudara s cijenama u HR. Neki opći zaključak bio bi – nije toliko skupa Norveška i pogotovo u odnosu na Hrvatsku (cijene su podjednake) već je očito skupa Hrvatska u odnosu na druge države. Ovo se posebno dobro vidjelo kupujući po Njemačkoj i Austriji, kada su cijene bile vrlo slične našima, ali su im mjesečna primanja drastično veća. Pokupila sam nešto začina (meni nužnu kurkumu, đumbir u prahu, vlasac itd.), mahunarki i shoyu i sve to platila stotinjak kruna.

Po dolasku sam kuhanje smanjila na minimum, dok nismo nabavili elementarne namirnice i u pogon stavili nužnu aparaturu. Ovdje me dočekao jedan štos koji me vrlo iznenadio. Na štednjacima nećete skoro pa nigdje naći plinska kola. Norvežani isključivo kuhaju na struju i plin je luksuz. Iako sam prije kuhala na struju, jednostavno volim otvorenu vatru i potpuno sam se odviknula od kuhanja na način koji mi je sada jedina opcija.

Prvo kuhano jelo bio je (nevjerojatno, znam) grah s crvenim surkålom, sezamom i shoyuom. I havre brødom.

Baš mi je lijepo sjeo, topao i sočan.

Završavam post pomoću par random slika norveških slastica, nešto fermenata i jednim orašidom.

Na prvoj je smultring, doslovno “masni prsten”, slatki kolačić koji šmeka na cimet i pržen je u dubokom ulju. Ne ide norveškije od ovoga.

Obzirom na nadlazeće božićne praznike, pepperkake kutije pršte s brojnih polica a u njima su paprenjaci. Iako ne ludim za kolačima i keksima, ovi su čak i ukusni, pogotovo jer nisu jako slatki a i spartanskog su tipa. I lijepo mirišu

Kiseli kupus aka surkål ulovljen za stravično smiješno nisku cifru. U predbožićno vrijeme trgovine se lome oko kupaca i onda rade akcije, ali ne onakve kao kod nas kada vidite superturboajme akciju gdje uštedite 10%. Ovdje akcije idu i do -90% – ovaj je surkål plaćen ravno jednu krunu.

Probala sam i varijantu s crvenim kupusom, začinjenu sokom od ribizla, ali nije ovako ukusna.

Za kraj, jedna nenorveška stvar koju podugo tražim. Radi se o pecan orasima, nativnima za US of A. U HR ih je nemoguće nabaviti i brojni ih kupuju via internetsi. U najobičnijem vulgaris Kiwiju pecani stoje na policama s kikirikijem i stoje tridesetak kruna za šaku.