Odd bits, održivost i zgražanje nad iznutricama
Kad godinama pišeš o hrani, a pritom mali fokus daješ mesu, u glavama onih koji čitaju napisano često ispadaš veg i to će ti rado prispomenuti s nekim bizarnim posprdnim tonom. Razlog zašto ću uvijek radije dati prostor zanimljivim mahunarkama nego nekakvom mesnom obroku vrlo je jednostavan – iako meso rado jedem i volim ga, sve drugo na tanjuru još uvijek me više zanima; ne vrti se sve oko mesa. Ipak, kada ga biram, na površinu izlazi među meni bliskima slavna i notorna piljkavost – otkad znam za sebe, vrlo skeptično promatram sve što nije čisti i besprijekorni miocit, seciram kritično gledajući i odbacujem sve što proskeniram i protumačim kao nepoželjno. Shodno tome, kupljeno ili dobiveno meso nikad ne bacam, koristim isključivo otkošteno bijelo meso peradi, lungiće, butove i razne odreske riba (som i losos mi nikad nisu bili ukusniji nego sada), svinjetine i teletine, baš ničim prošarane jer ne želim imati ništa s “mramoriranim” odrescima vrata, hrskavicama i ostatkom nemesnih smetala koji kradu masu za zanemarivo manju uštedu pri kupnji u odnosu na čisti cut. Istovremeno, živim u nadi da neću jednog dana biti majka koja će, nakon što podijeli s obitelji pile, srkati koštanu srž iz vratova i nogu.
Knjiga koju ću sada predstaviti objašnjava princip potpuno suprotan mome i uči kako iskoristiti kompletnu životinju i na najbolji mogući način. Nabasala mi je u ruke prije mjesec-2 i moram priznati da zvuči zanimljivo naučiti kako iz ubijene životinje uistinu izvući postotak koji tendira stotki. Naravno, ako nemate problem s okusima unutrašnjih organa koji nerijetko nose svoj specifičan šmek, teksturom mišića (vjerujem da ste barem jednom zagrizli pileći želudac i pileće bijelo meso i vidjeli razliku), niste gadljivi i slično. Glave i jezici, repovi, mozgovi, noge, bubrezi i slično nisu nam često na repertoaru, ali uz pravilnu pripravu očito mogu biti i gurmanski doživljaj.
Once you knock an animal on the head, it is only polite to eat the whole animal.
Fergus Henderson
Recepti pokrivaju načine obrade želudaca sisavaca i ptica, koljenica, svinjskih nogu, mozgova, jetri, obraza, srca, bubrega, pluća, koštane srži, jezika, ušiju, repova, pa i testisa raznih jestivih životinja, nerijetko i na unaprijeđen način u odnosu na majku koja ju je inspirirala na ovakav način kuhanja. Uči kako odabrati pravi komad, koja bismo očekivanja od mesara trebali pritom imati jer u svakom slučaju postoje neki kriteriji koji bi trebali biti ispunjeni. Čitajući recepte za “Spicy Indian-Style Liver”, “Bone Marrow and Mushroom Custard”, “Heart Burgers” i “Deviled Kidney and Mushrooms” možete lako zaključiti da se radi o nečemu vrlo ukusnom, iako, obzirom na zakone, nisam sigurna da će baš svaki komad biti raspoloživ za nabavu po našim mesnicama. Varivaste varijante zvuče posebno zanimljivo, kao i dio o temeljcima i načinima njihove priprave, smješten na kraju ove bizarno zanimljive knjige koja pokušava približiti tradiciju modernim vremenima.
Zaključak: ne vidim se kako jedem išta od spomenutoga, ali smatram kako je ideja zanimljiva, knjiga ju s lakoćom prenosi i čini se i više nego korisna. Autorica piše zanimljivo i pitko i zapravo ju je i gušt čitati na jedan način. Preporučujem od srca.
Kupujem samo dijelove koje jedem, tako da ih ne bacam. Ideja da se ništa ne baca kad je već jadna životinja već završila svoje je stvarno odlična, ali ni ja ne jedem ništa osim fensi otkoštenih dijelova.
Fuuuj,Ja nejedem meso,Fuuuj!