Piel?

U zadnjih godinu dana sam pogledala vrlo malo filmova. Začudno, sat i pol radnje je postao opterećenje za moj attention span u tolikoj mjeri da bi me većina filmova zapravo umarala. Uglavnom sam dizala ruke već nakon 15 minuta jer je postajalo očito kako se filma neću nagledati. Naravno, ne pomaže ni činjenica da je skoro svaki film koji i jesam probala gledati bio popriličan promašaj.

Nisam baš neki poseban fan Almodovara. Pogledala sam x njegovih filmova ali ne doživljavam njegov rad toliko vrijedan klanjanja. Prvi je bio Žene na rubu živčanog sloma negdje prije 15-ak godina, bila sam negdje na kraju osnovne. Sjećam se živopisne radnje i osebujnih likova, brutalno dinamičnog španjolskog, ostavljene ženske, bivše žene i općenito priličnog vrzinog kola jedne veze. Većina njegovih filmova koje sam pogledala bukti uvrnutim likovima, svojevrsnim best ofovima crnih ovaca svake obitelji, uključujući i onih nalik našima.

Jutros sam pogledala Kožu u kojoj sam. U odnosu na prvi dojam koji je davno na mene ostavio stvaralački rad Almodovara, ovaj je apsolutni kontrast. Šarenilo i kaos ovdje mijenjaju elegancija i prelijepa bijela put ženskog golog tijela. Dominira mir i tišina, kao i neagresivni kadrovi. Hladni i glatko odrezani. Sve je vrlo precizno i oku vrlo ugodno.

Radnja filma se vrti oko kirurga koji u svom domu drži pacijenticu. Elena Anaya koja glumi dotičnu nosi jedno od najljepših lica koje sam vidjela u zadnje vrijeme. Pravilnost fizionomije, besprijekorna put i prelijepe oči ju čine zbilja izvanrednom, što podebljava njen ranjiv i fragilan lik. Cijelu površinu kože osim lica pokriva triko boje kože. Ne izlazi iz sobe čiji zidovi su krcati rukom ispisanim tekstom, ručak joj dolazi liftom a jedina osoba sa kojom komunicira je sluškinja.

Upravo razmišljam kako je jako teško napisati nešto o ovakvom filmu što bi motiviralo slučajnog prolaznika da ga pogleda a pritom izbjeći ikakvo značajnije spojlanje. Stoga ću ušutjeti i reći kako me zbilja nije razočarao i kako ga toplo mogu preporučiti svakome.