Podrijetlo ljubavi
Konačno sam sjela za kompjutor kako spada i s namjerom pisanja po svartu. U pozadini se vrti album koji mi treba omogućiti atmosferu koja treba omogućiti završavanje ovog teksta, pijuckam čašu rižinog “mlijeka” i uživam u smiraju dana.
Pitala sam se kako svartopisati film Hedwig and the angry inch. Kao preporuku, bez spojlera? Seciran? Neseciran? S temeljitim objašnjenjima scena ili sterilno, samo s kiptećom preporukom koja strši iz očiju? Budući da se, ipak, radi o filmu starom četrnaest godina i za kojeg se nadam da je prosječan svartčitatelj možda već i pogledao, ipak sam odlučila biti konkretna.
Ovo je posljednja općenita rečenica, sljedeći odlomci puni su konkretnih primjera, opisa i objašnjenja dijelova filma. Ako želite djevičanski pogledati film, ugasite tab. Sada.
Shvatim kako je vrijeme za ponovno gledanje filma onda kada ga preporučim preko nekoliko puta u par dana. Već svartspomenuh, kad naiđem na nešto što valja, pretvaram se u propovijednika i ne štedim ni sekunde da to podijelim s drugima. Srećom, Barbudo slično razmišlja i jednom prilikom mi je na svartu u komentarima ostavio link na pjesmu iz filma Hedwig and the angry inch. Kada sam pokrenula film, nisam ni slutila da će postati jedan od meni najdražih uradaka i da ću kompletan soundtrack pjevati nakon drugog gledanja. Začudno, Hedwig, unatoč prilično kultnoj razini koju je uspio dosegnuti, ima vrlo malo traga na HR internetu. Vrijeme je da to popravimo.
Hedwig and the angry inch posjeduje savršen omjer humora, crnog humora, drame, emocionalnog cviljenja i čistog bijesa. Nimalo šećerlemast, užasno je šarmantan i pitak za gledanje. Kad zagrizeš u priču, ne prekidaš film do posljednje scene u kojoj protagonist, ogoljen od svega, korača u nepoznatom smjeru. Zbog tako zanimljivo poštelanog omjera spomenutih komponenti pogledala sam ga bar 6-7 puta.
Hansel je rođen u Istočnom Berlinu. Odrastao je s majkom i glavom s radio-aparatom u pećnici, upoznavajući institucije glazbe. Nije siguran tko je ostavio veći trag u njemu, Hitler, Isus ili otac, američki vojnik. Lijepih je i mekih crta lica, rado se sunča, voli šarene gumene bombone koji uzdišu u najlonskoj vrećici i pjeva o crnom sugardaddyju i svojoj sklonosti bombonima od sladića i žele rolicama.
Hedwig je Hansel iz Istočnog Berlina koji je uzeo majčino ime i napravio operaciju promjene spola da bi pobjegao od političkog režima, no ne skroz uspješno – među nogama joj je ostao 1 inch, simbolični teret prošlosti. Kao samouka glazbenica i, nimalo manje bitno, autorica disertacije o utjecaju njemačke škole filozofije na r’n’r s imenom “You, Kant, Always Get What You Want” svira autobiografski angry rock po kafanama USA u društvu istočnoeuropskih imigranata, polako rasplićući priču. Paralelno lovi bivšu ljubav, Tommyja Gnosisa, mladića kojeg glumi odlični Michael Pitt i koji je toliko upečatljiv da sam ga s prijezirom gledala u Boardwalku i jedva čekala da tog boychika netko iščakija i baci u more. Naime, Tommy Gnosis bješe priglupi balavac u trenutak kada je Hedwig ušetala u njegovo kupatilo. “Tommy Speck was a 17-year-old classic rock-loving, “Dungeons and Dragons” obsessed, Jesus freak with a fish on his truck.”. Uz Hedwig uči svirati i stvarati glazbu, ona se zaljubi i nailazi na zid, okosnicu cijele priče. Ujedno, malo đubre pokrade njezinu glazbu i razvije karijeru zbog čega ga Hedwig i lovi kroz film, s namjerom istjerivanja parnice.
Priču svako toliko prekine muzička numera, rokenrolasti preslik pojedinih situacija i Hedwiginih emocija. Svaka od njih vrlo je pjevna i zarazna, stoga se nemojte baš previše čuditi kada shvatite da uporno pjevušite neku od njih.
Hedwig često na glas razmišlja o sebi, njemu i ljubavi, postavljajući si pitanja koja si je vjerojatno postavio svatko tko je makar jednom udaren straight in the feels. Film se opako referira na Platonov Simpozij i odluku bogova da gromovima prepolove praljude, mitska okrugla bića s dva lica i po četiri ruke i noge i osude ih na najteži zadatak od svih – pronalazak one polovice koja je nestala odvajanjem. Ovo je ujedno i meni najdraži motiv u filmu. Nisam sigurna koliko sam puta pokrenula film samo da bih pogledala sirovu animaciju koja je uz pomoć Hedwiginog glasa objasnila platonovsku misao u pjesmi Origin of love.
It is clear that I must find my other half.
But is it a he or a she? What does this person look like? Identical to me? Or somehow complementary? Does my other half have what I don’t?
Did he get the looks? The luck? The love? Were we really separated forceably or did he just run off with the good stuff? Or did I? Will this person embarrass me?
What about sex? Is that how we put ourselves back together again?
Or can two people actually become one again?
Film, inače, upravo zato i regularno preporučujem svakome oko sebe, pogotovo kada su sjebani i požale se kako su u kompliciranom stadiju u vezi ili imaju dojam da veza skreće u nekakvom neželjenom smjeru. Ako vas poznajem i barem ste mi se jednom otvoreno požalili na ponašanje bolje polovice i situacije koje su povukle trzavice s njom, zasigurno sam vam ga već i spomenula.
Naravno, ne morate biti strgani svađama da biste ga pogledali, dajte si priliku i pogledajte Hedwiginu osobnu odiseju koju je tako živopisno odradio divni, topli i nježni John Cameron Mitchell, režiser i glavni glumac koji je odradio ulogu žene s kvržicom s kojom mora raditi.