RIPˆ3
Ivana
Ne vjerujem u zagrobni život, imam osjećaj kako nas iza smrti ne čeka išta osim beskonačne praznine. Ne kažem da neka forma zagrobnog života 100% ne postoji, već tvrdim kako nema smisla inzistirati na nečemu što a priori nije dokazivo da uopće postoji. Nakon svega pročitanog o smrti, navadama civilizacija i tradicionalnih tumačenja smrti u kombinaciji s mitologijama mogu zaključiti isključivo kako je paradigma zagrobnog života nešto što smo i više nego očito sami smislili da bismo ublažili bol za osobom bez koje smo ostali. Sigurno ste čuli onu: “Znam da ti je teško, otišao je, tako je moralo biti, ali on je uz nas i brine o nama.” i njoj slične rečenice nekakve kvazi-utjehe. Zvuči lijepo, ali ne mijenja ništa i izuzetno potencira samozavaravanje. Dosta rijetko IRL komentiram ovu temu i ovim tonom jer sam u nekoliko navrata uspješno rasplakala sugovornike koji obično ne žele niti saslušati mogući scenarij da anđeli ne postoje. Probijanje mjehurića nikako nije ugodno. Nekad nije pretjerano ni fer, pogotovo kada se radi o friškim ranama onih koji ostanu bez bližnjega.
Prije par mjeseci napustio nas je BK. Vijest je smlavila nemali broj nas, pogotovo onih koji smo bili na prvoj liniji fronte podrške. Nedavno je za njim otišao RT, ostavivši također ubitačan “ček WTF ma nemoguće?!?!!!111 idem dić sve žive da provjerim, to je sigurno neka greška!” osjećaj. Obojica su skončala živote nakon što su se suočili s najizazovnijim bolestima čovječanstva u ovaj trenutak – karcinomima, a brojali su mrvu više od trideset zima. Kratko su i vrlo intenzivno gorjeli prije smrti; period od uspostavljanja dijagnoze do ukopa mjeri se doslovno u danima.
Danas nas je napustila MT nakon 10 godina natezanja s karcinomom dojke, a starija je od mene punih 15 dana. Tužnu vijest mi je saopćio njezin muž, tješeći se da je makar prestala patnja. Zapravo, ne znam što reći, osim da sam krajnje ozlojeđena i razočarana darežljivošću Života, vidno široke ruke.
Ako sam ipak u krivu i zagrobni život ipak postoji, onakav u kojem duše umrlih kolektivno bdiju nad nama kao vretenca nad osunčanim jezercima u rano ljeto a lav drijema kraj janjeta, onda svi troje imaju na raspolaganju dobro društvo od trenutka kada se “sretnu”. Smrti, dobila si par kvalitetnih darova, uživaj s njima.
Žao mi je. I jasam izgubio par prijatelja unazad godinu dana iako smo mi malo stariji od tebe. Navikavaj se jer toga može biti samo više sa vremenom. Čuo sam jučer da mi nećak od 12 godina ima rak pluća, smrznuo sam se od jada, dijete…….
Hitch je u jednom od svojih izvrsnih izlaganja spikao o evoluciji, sto analogijom mozemo povezati i s zivotom.
Evolucija nema osjecaje, ne zanima ju otkuda smo dosli, ni gdje cemo doci…ona je tu.
Tako i zivot, apsolutni bezosjecajni kotac koji ako nije statistika i vjerojatnost na tvojoj strani ce te podariti jednom genskom mutacijom, koja ce some day uvjetovati tvoj prerani odlazak sa svijeta.
Zivot poslije smrti po meni ne postoji, dovoljno je pogledati nase ostatke nakon godinu dana i uvidis da nema nikakvog viseg znacenja iza te nakupine kostiju, what you see that you get.
Sama percpepcija zagrobnog zivota je mislim prvotno potaknuta strahom od smrti, zato ljudi kad se suoce s smrcu odu u onostranstva zbog zelje da nadju utjehu i sebe utjese da njihova smrt nije last frontier.
I ja sam prosao kroz takve ostvarene scenarije, gdje lezuci u krevetu, tik prije nego spavanja, mi misli odleprsaju u smjeru, pa dobro mene jednog dana nece biti, sluh, dodir, vid, sve cu izgubiti….u tim trenucima me oblije fakin hladan znoj(a i inace se bojim smrti) i pocnem si misliti, pa daj coece mora nesto biti nakon ovog svijeta, sto kad otegnem papke, onda je stvarno gotovo.
No kazem, to su bili trenuci straha, kada mozak i ne razmislja uvijek razborito…no cak i u tim trenucima, sabrao sam se i rekao si, nemoj dopustiti da te racionalnost cemu i tezim kroz svoj zivot napusti. Drz se ti pravog kolosijeka.
http://svartberg.org/wp-content/uploads/2015/07/11.gif