Sic?

Elections – senshutsu – keuse – valg – eleição – verkiezing – vaali – választás – elezione – pilihan – выборы – elección… ili kako se nabrzaka iznervirati na važnijim jezicima?

np: MANIC STREET PREACHERS – ifwhiteamericatoldthetruthforoneday
… a za domaću zadaću pogledati epizodu Crnog Guje Dish and Dishonesty

Ova je tema sad aktualna za odapeti i činjenica je da se kraj TV-a ne može proći bez da mi se s njega ne nasmiješi Čačić, Kosorka, Milanović, Ožboltica ili tko je već za taj moment ispucavanja praznih lajni šećući masom ljudi pred kamerama dao pare, odavajući štih osobe “bliske narodu” koja razumije njihove potrebe i ravna im je. Riiight. Tješim se da od subote (otkad AFAIK kreće predizborni “Kuš!”) opet sve po starom… ionako ovi izbori neće donijeti nikakvu značajnu promjenu.

Punoljetna sam već 7 godina a nikad nisam dala glas nijednom predsjedničkom kandidatu ili osobi sa tendencijom sjedenja u saborskom sicu. Niti planiram. Zašto? Jednostavno je. Ne volim politiku i išta vezano za nju. Da bi ju čovjek razumio na pravi način i sa pravom svrhom, mora poznavati povijest koja meni uopće nije zanimljiva i čisti mi je gubitak vremena polemizirati o prošlostoljetnim peripetijama. Kao, “da bi znao kuda ideš, moraš znati odakle si došao” i slično. No, povijest u mojim očima za razliku od primjerice nauke o toplini, nije baš egzaktna znanost već se svaki povijesni događaj može ispričati na (bar) dva načina – iz kuta onog tko je prošao bolje i onog tko je sa te pozornice otišao podvijenog repa. Najbliži primjer nama je rat koji je poharao Hrvatsku prije 16 godina. Nesumnjivo je da je Vukovar stradao na jedan katastrofalan način, mislim da masovne grobnice normalnom čovjeku (naravno, u normalne ljude ne ubrajam licemjerne gadove koji vode Haaški tribunal) dovoljno svjedoče same za sebe, no zanima me kakav je stav pisaca udžbenika povijesti u Srbiji. Sumnjam da se njihove generale u tim knjigama etiketira kao krvožedne kriminalce i degenerirane manijake, a cijelu akciju napada na Hrvatsku gleda kao agresiju. Uz pomoć medija sve ovo postaje nalik trčanju u sobi sa ogledalima. Posebno me zanima, kako na to gledaju stranci? Statični promatrači koji su gledali stradavanje Srebrenice i eventualno oni koji su priskakali u pomoć '91.?

Čitajući šarene plakate po gradu na kojima pišu imena ljudi lokalne izborne jedinice, katkad vidim neka poznata imena. Uz otorinolaringologe kojima skidam kapu, nađem nekad i osobe za koje sam se obično pitala znaju li složiti suvislu, gramatički ispravnu rečenicu. Kako takva osoba može složiti misao u glavi o nečem relevantnom kao što je nezaposlenost, artikulirati ju ili nedajbože obraniti pred neistomišljenikom, pogotovo ako je malo inteligentniji od njega i zapravo zna šta želi reći? Kako i zašto takvoj osobi dati moć nekog izbora, glasanja ili kakvog izjašnjavanja u korist makar jednog čovjeka, koja kad ne bude znala što reći odvali glupost da skrene humorom pažnju sa svog neznanja? Koja je njegova svrha pritom na poziciji na koju je posađen?
Koji su u biti danas kriteriji koji bi nekog odveli u sabor? Na stranu sa onima tipa “mora biti uvjerljiv, znati dobro lagati i biti premazan svim mastima” koje će navesti prosječna osoba. Ne bi li trebao postojati makar kakav kriterij? Ne smatram da su educiraniji kandidati po defaultu pametniji i da je odvjetnik bolji izbor za saborski sic od čistačice. Daleko od toga da imam predrasude obzirom na zanimanje neke osobe. Vjerojatno realniju sliku o stanju u državi i preživljavanju sa malom plaćom ima baš ona, sa iskustvom iz prve ruke, ali opet se volim uvjeravati da je posljedica akademske edukacije ipak povećan interes za događanja u državi i svijetu, kao i formiranje mišljenja o istima.

Gledajući i čitajući stranačke programe i prezentacije stavova nisam naišla na ništa što bi odstupalo od svih ostalih. Čini mi se da je u predratnom i ranom poslijeratnom periodu sve ipak izgledalo dosta kristalnije. Desni su bili striktno odijeljeni od lijevih i tu nije bilo šale. A kako je to danas? Svi kandidati tijekom predizborne kampanje vrte istu priču neovisno o stranačkoj orijentaciji – svi nam žele urnebesni prosperitet i spremni su dati živote za to. Cijene male ljude, razumiju ih i jednako im je stalo do čike koji kopa po kontejnerima kao i do izvršnog direktora Plive. Ali, to isto govori i HDZ i SDP i HSS i slični akronimi…
Iz mase odstupa par individua koje smatraju ulazak u EU i NATO bespotrebnim, iako mi i to djeluje kao najobičnija patka. Ono, mi ciljamo na ultradomoljubne stanovnike ove državice jer ionako nije bitan preostatak našeg programa. Bitno je da ne volimo EU, da ne damo sir, kajmak i babe s placa za papire da je hrana sa pultova adekvatna za odlazak u želudac. Jesu li ljudi toliko nezainteresirani za mirovinske fondove, zdravstveno osiguranje, smanjenje udjela nepismenog i polupismenog stanovništva itd. pa da ovi stoga “tuku” samo sa najudarnijim rečenicama? Hoćemo li stranke razlikovati samo po tome propagiraju li odlazak u EU kao veliki progres za ovu državu ili highway to hell?

Bombardira nas se pogotovo rečenicom “ako nisi otišao glasati, onda si dao šansu onom drugome kome je u taj moment trebao” no za mene je to čista glupost. Zato što su ljudi ofce. Zato što kad se nešto dovoljno puta ponovi, praktički postaje istina. Ali meni to ne djeluje tako. Na ovaj način se samo potiče ljude da izađu i glasaju makar za koga. Netko mora prosperirati a neće se morati ponavljati izbori zbog premalo ljudi. Je li to pravi razlog za dati glas? Za mene ne. Vrijedi samo kad ga dam sa svrhom i nekome za koga smatram da ga zaslužuje.