Supermama?
IvanaDobila sam intervju supermame!
Dobila sam intervju super-mame! Naime, osim što još uvijek “studira”, književnica je u punom smislu riječi, bavi se raznovrsnim kreativnim radom i odgaja troje djece, dječaka… Kako stigne disati, rastegnuti dan od 24 sata na (aproksimativno iz mog kuta) 50 sati i gdje je završila tečaj upotrebe warp speeda – najbolje može reći ona sama.
Prvo i najvažnije, predstavi nam se u par crta. Tko je Željka Kovačević Andrijanić?
Uh, prvo pa najteže 
Naime, lako je pisati o drugima, ali o sebi… e, to je već teže… Recimo da je Željka Kovačević Andrijanić mama trojice preslatkih dječaka, supruga divnog muškarca, unatoč “poznijoj” dobi i opet na naki način studentica… Naime, doktorand sam Filozofskog fakulteta u Zagrebu, studij pedagogije.
Čitajući tvoju biografiju, vidjela sam da si sa rekordnih 15 godina ušla u riječki ogranak HKZD-a (Hrvatsko književno i znanstveno društvo). Kada si ušla u pjesničke vode ili da postavim pitanje koje je svaki pjesnik dobio: kad si napisala prvu pjesmu i kome je bila posvećena? Čuvaš li ju i danas?
U prvom razredu srednje škole, u dobi od 15,5 godina, primljena sam u tadašnje Riječko književno i naučno društvo. U Hrvatsko književno-znanstveno društvo, koje je kasnije osnovano (i ono je već odavna ex.) primljena sam u dobi od 18,5 godina. Čitati i pisati počela sam izuzetno rano: u dobi od 3,5 godine. Kad su mi roditelji o tome pripovijedali, činilo mi se da to i nije nešto osobito. No, budući da sam po struci odgojitelj i učitelj, a osim toga imam i tri sina, s vremenom sam shvatila da baš i nema puno djece koja “propišu” i “pročitaju” u toj dobi. Kad su mi bile 4 godine čitala sam mala tiskana slova, slikovnice, puno poezije. U nižim razredima osnovne škole gutala sam lektiru viših razreda i strašno puno knjiga koje nisu pripadale obveznoj lektiri (eh, da mi je sad toliko vremena…). Doista ne znam kad sam propisala mala tiskana slova, znam tek da još nisam išla u školu, s nekih 5 godina valjda, ali da sam pisana naučila u prvom razredu osnovne škole kao i sva ostala djeca, toga se sjećam.
Ne sjećam se svojih prvih uradaka, budući da sam bila vrlo, vrlo mala. Navodno su to bili pjesmuljci s rimom (prema pričanju roditelja), tipa: trava, krava, mrava, brava, strava… I navodno sam obožavala svoje pjesme pjevati na sav glas, igrajući se u dvorištu. LOL
Možeš li se osvrnuti iza sebe i reći jesi li u toj dobi, uslijed svih pohvala na svoj račun, imalo “digla nos” i osjećala se superiornijom u odnosu na svoje suučenike i poznanike? Je li teško biti skroman u najosjetljivijoj dobi uz sva priznanja za rad koja si dobila? Kako je živjeti s teretom slave i jesi li kad umjesto na esencijalnu podršku, naišla na odbijanje uslijed neshvaćanja?
Najprije bih te ispravila, ne zamjeri. Naime, “teret slave” termin je koji nosi određenu težinu i povlači za sobom čitav niz konotacija koje u okolnostima našeg podneblja možemo, eventualno, pripisati zvijezdama poput, primjerice, Gorana Višnjića, Rade Šerbedžije, Gorana Ivaniševića, Ivana Ljubičića… itd, koji su svjetski poznati, a govorimo li o književnicima tu su Krleža, Cesarić, Tadijanović, Ujević, Polić Kamov, Vesna Parun (premda bi gospođa Parun o doslovnom “teretu” slave mogla šošta ispričati…), itd, itd. Bez uvrede onim zvijezdama kojih ne spomenuh, no bilo bi previše za jedan “minivju”. Sebe, dakle, ne smatram “slavnom” i sumnjam da me i drugi takvom smatraju ;). Naposljetku, “slava” je diskutabilan pojam, zar ne 
?
Da sam se u određenom razdoblju života osjećala neshvaćenom – jesam. Naravno, riječ je o razdoblju adolescencije i ono je više-manje za sve adolescente podjednako; gotovo se svi tad – u burama i košmaru emocija koje ih lupaju – osjećaju osobitima, a neshvaćenima, istovremeno nastojeći izraziti vlastitu individualnost, a ostati ukalupljeni u forme vršnjaka, što je jedno drugom kontradikcija. No, imala sam podršku profesora u osnovnoj školi. U srednjoj baš i ne. Naravno (sad dolazimo do dijela pitanja “… jesi li u toj dobi, uslijed svih pohvala na svoj račun imalo “digla nos” i osjećala se superiornijom u odnosu na svoje suučenike i poznanike?”), budući da mi je prva knjiga objavljena kad mi je bilo tek 16 godina, osjetila sam se superiorno prema jednoj osobi: svojoj profesorici hrvatskog jezika u prvom razredu srednje škole, koja me je uporno degradirala i tvrdila da moji pismeni uratci nisu moji, jer tako ne može pisati netko kome je tek 15-16 godina te da mi ih piše netko odrasli. To je boljelo. Osobito jer sam bila u ranije spomenutom, adolescentnom razdoblju života. Ostalo ništa nije bilo drukčije: družila sam se sa svojim vršnjacima od kojih dobar dio nije uopće bio zainteresiran za moje pisanje i to me ni najmanje nije brinulo. Bilo je to razdoblje prvih ljubavi, prvih “bijegova” od kuće, prvih cigareta, sitnih ludosti… – klasika puberteta. Svoj svijet poezije i proze čuvala sam u sebi i svojim rokovnicima, nastupala na nizu književnih tribina, poetskih susreta, gostovala na radijskim postojama, davala intervjue… I sve mi je to bilo nekako normalno, kao da se samo po sebi podrazumijevalo. Valjda je sve išlo “normalnim” tempom, postupno, te mi je predstavljalo nekakav logični slijed. Danas, s odmakom godina i iskustva, gotovo da mi je nevažno hoću li biti “neshvaćena”. Važno mi je da me razumiju ljudi koji mi u životu nešto znače, a za druge mi je svejedno. Svi se mi krećemo u krugovima ljudi koji nam odgovaraju i koji nas shvaćaju. Ne bi niti valjalo kad bismo se svi razumijevali i svi svima sviđali.
Kako si se osjećala nakon objavljivanja prve zbirke poezije, Udvoje? To je bilo davne 1988. godine, što bi značilo da si imala 16 godina. Ne mogu reći ništa drugo osim, SVAKA ČAST!!!
Hvala :). Bila sam jako sretna, onako iskreno, dječje. Kad sam prvi put držala svoju knjigu u ruci činilo mi se da sanjam. Već mjesec dana kasnije to mi je bilo nešto najnormalnije na svijetu. LOL
Sljedeće dvije zbirke, Nježni stihovi (1991.) i U njedrima oluje (1994.) posvećene su ljubavi tvog života. Kako je biti nečija muza, jesi li ikad uspjela izvući komentar svoje Bolje Polovice TM? Sjaju li tri sunca istovremeno i pluta li u mekim oblačićima sedmog neba?
Ha, ha. To bi njega trebalo pitati. Dojma sam da je i njemu sasvim normalno, nekako se samo po sebi podrazumijeva. Imali smo 17 godina kad smo “prohodali” i puno smo toga zajedno prevalili, zajedno smo – takoreći – odrasli, premda mislim da osobno nikad neću posve odrasti – što me i ispunjava radošću: sretna sam što istovremeno mogu proniknuti u dušu djeteta u sebi, ali se i nositi s vjetrom života odraslih koji kadikad zna biti poprilično snažan i opak.
U pripremi za tisak imaš nekoliko knjiga, roman, zbirke poezije, novela, priča za djecu, bajki, dječjih pjesama i roman za mlade. Možeš li najaviti u par crta kakve su to knjige, kome bi bile zanimljive i zašto? Posebno me zanima Patuljak Pričuljak, sa prezanimljivim imenom!
Najprije će, u nakladi Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci, izići “Grad zatočenih prolaznika”. Riječ je o zbirci poezije za odrasle. Pjesme u toj zbirci nastale su u razdoblju od 1991. do 1998. godine. Dugo nisam pisala poeziju za odrasle: valjda, s vremenom, sve manje toga mogu izreći u sažetom obliku i stoga se sve više priklanjam prozi. LOL Budući da je ta zbirka neki logičan nastavak zbirke “U njedrima oluje”, kao i zbog toga što zaokružuje jedno moje – nazovimo to tako – “poetsko razdoblje života”, nakon “pauze u književnom svijetu” uzrokovane nedostatkom vremena poradi osnutka i brige o obitelji, posla i obrazovanja (što ne znači da u međuvremenu nisam pisala, naprotiv) mišljenja sam da “Grad” treba biti prvi objavljen. Potom bi uslijedila “Ulica neriješenih zagonetki”. Riječ je o znanstveno-fantastičnom romanu pisanom u formi rašomona, koji – na neki način – preispituje pojam relativnosti vremena, što se do samog kraja ne naslućuje. “Suze krilana”, pri čemu se misli, naravno, na ptice, zbirka je novela, a “Obale ružičastih oblutaka” zbirka poezije za djecu. “Patuljak Pričuljak” zbirka je pripovijedaka i bajki za djecu. Više bih voljela da svaka ta pripovijetka ili bajka bude objavljena u obliku slikovnice koju bi oslikala djeca, što će reći da bi se komplet sastojao od desetak slikovnica, no sve ovisi o financijskim mogućnostima odnosno sponzorima: slikovnice s ilustracijama puno više koštaju negoli zbirka pripovijedaka i bajki odnosno jedna knjiga, tako da je “Patuljak” zasad na “godišnjem odmoru”, dok se definitivno ne utanače detalji oko objavljivanja. “Putokaz zalutalima” roman je za tinejdžere. Napisala sam ga tijekom 7. i 8. razreda osnovne škole, još 1985-1986. godine, no on je i dalje aktualan: bavi se problematikom tinejdžera iz njihove perspektive: razvodom roditelja i emocijama koje ga prate, problemima u školi, prvim ljubavima, cigaretama, drogom, alkoholom, prvim seksualnim intimnostima, suicidalnim mislima izgubljenih tinejdžera…
Od osamnaeste godine si i u voditeljskim vodama. Kako si svladala strah od govora pred mnoštvom ljudi i imaš li kakvu zanimljivu priču koju bi podijelila sa internetskim “auditorijem” koji je došao do ovog interviewa tražeći nešto više o tebi preko Googlea?
Nelagodu i tremu nastupanja pred većim auditorijem počela sam postupno svladavati još tijekom osnovne škole, kasnije i srednje, nastupajući kao glumica i recitatorica najprije u osnovnoškolskim dramsko-recitatorskim sekcijama odnosno skupinama, a u srednjoj igrajući u amaterskoj kazališnoj družini (gdje sam i upoznala svog supruga). S 18,5 godina počela sam raditi kao novinar i voditelj na prvoj riječkoj neovisnoj televiziji TVRi. U međuvremenu su u svladavanju nelagode ulogu igrali i nastupi na poetskim večerima, književnim tribinama… Radila sam novinar i voditelj na dvije radijske postaje (od toga na jednoj i kao glavni urednik), te na dvije lokalne odnosno regionalne televizije. Volim novinarstvo i voditeljstvo. Trema je, doduše, uvijek prisutna, no u konkretnom je slučaju riječ o pozitivnoj dozi treme koja nas čini koncentriranijima i koju publika (gledatelji, slušatelji) niti ni ne uočavaju – osim ako nije riječ o gledatelju/slušatelju-psihologu ;). Ipak, moram priznati, postoji nešto gdje imam puno veću tremu (koja ne djeluje pozitivno na koncentraciju) negoli kod ostalih javnih nastupa i/ili pred kamerma/u eteru: ispiti. Ne znam gdje leži korijen moje “ispitne aksioznosti”, premda sam nastojala proniknuti u samu sebe i u neke davne prošle dane, no nigdje ne mogu iznaći uzrok. Još mi je neobičnije to što se ova vrsta treme pojavila kad su mi bile 22-23 godine, a tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog razdoblja predstavljala je nepoznanicu iks, osobito u srednjoškolsko doba – kad mi je bilo posve svejedno hoće li me profesor ocijeniti peticom ili jedinicom: sve mi je, što se škole ticalo, bilo “ravno”. LOL
Kad smo kod mladih, imam jedno pitanje vezano za njih… Forumi su okupljališta mladih ljudi koji često nemaju veze sa pismenošću, čak i nakon 12 godina školovanja uz glavni predmet hrvatski jezik – interpunkcija je nepostojeća, malo i veliko slovo su izjednačene važnosti, a razlikovanje “Č” i “Ć” i “ije” i “je” najčešće izgleda očajno! Kako na to gleda etablirana književnica i jesi li ikad zbog takvog razloga stavila korisnika na “ignore”?
Ha, ha! Nikad nisam nikoga stavljala na “ignore” ni zbog čega, nekmoli zbog pravopisnih pogrešaka. No, žao mi je kad vidim što tehnika čini od mladih naraštaja, ne samo zbog gubljenja pismenosti, nego alijenacije uopće. S jedne strane je u redu što mladi puno brže usvajaju jezike, poglavito engleski koji je temeljan u internet-komunikaciji, no s druge strane virtualni “život” postaje supstitucija za realni, gube se prave vrijednosti: druženja sa živim ljudima od krvi i mesa, izlasci, zabava, knjige… No, ljudski je um nedohvatljiv i misleći olakšati svakodnevicu kako bismo imali više vremena za druge stvari, napredak znanosti i tehnologije doveo je ne samo do olakšavanja određenih zadataka koje umjesto nas obavljaju strojevi, nego i do tzv. “paralelnog” svijeta: sve više mladih “živi” na internetu, a sve manje u stvarnosti. Ne kažem da je to loše, no treba znati naći pravu mjeru. Ni sama nisam lišena internet-svijeta: što zbog posla, a što zbog zabave. U trenucima odmora rado pročitam info-portale, navratim na jedan od foruma, “proguglam” kad mi nešto treba… Ne možemo, istina, živjeti izvan vremena u kojemu se nalazimo, a internet je sastavnica tog vremena, no valja ga znati, morati i moći dozirati. U protivnome ćemo se probuditi za desetak godina – ako, naravno, prije toga sami sebe ne istrijebimo – ne prepoznajući lica svojih najbližih, ne snalazeći se u svijetu koji se prostre pred nama kad zatvorimo vrata stana iza sebe…
Osim pisanja, kreativna si na još nekoliko polja – baviš se izradom unikatnog nakita, slikaš i modeliraš, pa i šiješ. Kako stigneš sve to, uz primarne obveze navedene u uvodu? Imaš li dvojnicu kao Michael Keaton u filmu gdje je bio kloniran ili pomoć dobre vile? O nečem nesvakidašnjem i nadljudskom se sigurno radi…
Heh, nakit nisam, na žalost, izrađivala bar dvije godine, možda i nešto dulje. Volim šivati, ali i toga je sve manje. Jednako je i sa slikanjem: sve rjeđe 
. Razmišljam: doći će valjda trenutak kad ću se moći posvetiti svojim “hobijima”, a trenutni prioriteti su mi obitelj i studij, osobito dok sam još na porodnom dopustu nakon rođenja trećeg sina. No, i porodnomu će brzo kraj… Tek onda ne znam kad ću sve stizati… Vidiš, dobro bi mi došao jedan ili čak dva klona. LOL Ne, nemam nadljudskih snaga. Sastojim se od oko 50% vode, kostiju, nešto masnog tkiva i nešto mišićnoga – kao svako ljudsko biće. I da – imam pokraj sebe “dobrog vilenjaka”…
Kad čujem za uspješnu žensku osobu u braku koja ima trojicu sinova, prva asocijacija mi je Lynette Scavo iz Desperate Housewives. Koliko uspiješ držati konce u rukama u najvažnijem poslu u životu, odgoju djece?
A ja se pak divim ženskim osobama (i muškim) koje nisu u braku ili nisu u kvalitetnom braku, a uspijevaju biti kvalitetni odgojitelji svoje djece i držati sve konce u rukama ;).
Imam divnog supruga (ranije spomenutog “dobrog vilenjaka”) i premda smo više od 19 godina zajedno, a od toga skoro 15 u braku, funkcioniramo kao u prvim godinama zajedničkog života: pomažemo si, dogovaramo se, razgovaramo o svemu… Divan je suprug, divan otac i apsolutna podrška u svemu što radim. Ali da nam nije lako, zbilja nije. Osobito s našim tinejdžerom. No, kojem je roditelju lako ?
Pitat ću te kao pjesnikinju, koliko ti je u životu važna glazba i šta se kod tebe najviše sluša? Vjerujem da imaš inspirativnu i kontrainspirativnu glazbu… dočaraj nam svoj glazbeni ukus!
E sad ću reći nešto što se vjerojatno neće uklopiti u vizije mnogih koji pokušavaju zamisliti sklop poezija-glazba. Naime, “dijete” sam Novog vala, a glazba 80-ih prema mom je skromnom mišljenju nedohvatljiva od svih glazbenih izričaja kasnije iskušanih. Uh, sad već govorim kao prava mama pubertetlije. LOL
Ako je riječ o domaćoj i “domaćoj” glazbi volim, dakle, dobru staru Azru, Haustor (Rundeka), Fit, Grad, Prljavo kazalište, Parni valjak, Dugme, Balaševića… Volim Olivera, Gibonnija, Elemental, Jinx, Pipse, Hladno pivo, Majke… Uh, ima toga još… Kad je strana glazba u pitanju, definitivno prvo mjesto drži glazba 80-ih i 90-ih.
Volim i klasiku, no ona mi nije na prvom mjestu (joj, da me sad čuje profesorica glazbenog odgoja i metodike glazbene kulture koja mi je predavala tijekom oba studija… LOL).
Eto, to bi bilo to, želim ti puno sreće u daljnjem radu i životu. Neću ti krasti ono malo slobodnog vremena
Hvala ti i sretno!
