Kada bi vam netko rekao kako su prije 50 godina na jednom od brojnih obronaka Urala u dubokom snijegu na -30C pronađena radioaktivnošću visoko kontaminirana trupla razodjevenih ljudi spaljene kože, od kojih jedno bez jezika, šator koji je rasječen nožem iznutra, kako biste reagirali?

Biste li se okrenuli i otišli dalje svojim poslom jer vam tema nije zanimljiva ili biste se, odmah nakon što ste čuli ovih par gorenavedenih činjenica, refleksno zakopali u podatke o incidentu, čitali forume, prevodili ruske iskaze i sve što vidite, samo da biste stvorili što potpuniju sliku o događaju jer vas zbilja zanima što se dogodilo? Moja reakcija je potonja. Iako sam svjesna da je nemoguće dobiti formalnu potvrdu što se dogodilo, moja znatiželja je ogromna. Jedini način da smirim kompulziju je hranjenje iste. Prvu noć nakon što sam čula za incident, nisam propisno ni spavala, budila sam se u jedno 40 navrata i sanjala kako prelazim prijevoj kojeg briju sniježni vjetrovi, sa Djatlovom ekipom.

Vidim da su i drugi imali raznorazne teorije o zbivanjima na Uralu, sa manje ili više smisla. Nekad je lakše razviti mitologiju nego uštekati razum. Tijekom vremena i uz dobranu podršku sovjetskog selektivnog mutizma, razvile su se cijele misterije, uplićući razne faktore, čak i izvanzemaljce. Probala sam znanje podebljati gledanjem dokumentaraca na ovu temu, no sa prvim spomenom “misterioznih izvanzemaljaca” gasila sam ih bez grča.
Nažalost, većina je inficirana upravo time. Nitko se niti ne trudi razmišljati dalje od toga. Izvanzemaljci su objašnjenje u situacijama kada nema objašnjenja.

Čitajte redom cijelu priču. Smatram kako je daleko prezanimljiva da ne završi ovdje, a ujedno radim i protutežu svim onim debilnim temama sa paranoja-foruma.

10 studenata, postdiplomanata Uralskog politehničkog instituta i njihovih prijatelja, skijaša i iskusnih planinara

  • Igor Djatlov (22) – talentirani inženjerski mozak, kreativac i inovator, inicijator cijele ekspedicije. Poznat među prijateljima i poznanicima kao odmjerena osoba, nesklona brzim zaključcima. Prema napisima, zagrijan za Kolmogorovu, a vrijedilo je i vice versa.
    Äÿòëîâ Èãîðü
  • Zinaida Kolmogorova (22) – radioinženjerka, iskusna planinarka.
    kolmogorova
  • Aleksandar Zolotarev (38) – vojni inženjer kozačkog podrijetla, najstariji član ekipe, vojnik koji je odslužio obranu u DSR.
    zolotarev
  • Ljudmila Dubinina (21) – strojarski ekonom, ljubiteljica putovanja, zaslužna za većinu fotografija živih prijatelja koje ćete vidjeti u ovom postu.
    dubinina
  • Nikolaj Thibeaux-Brignolle (25) – civilni inženjer, rođen u kampu namijenjenom političkim zatvorenicima. Veseljak, prijateljski nastrojen i energičan.
    ntb
  • Aleksandar (Semen) Kolevatov (25) – fizičar, strojar metalurg; metodičan, pedantan, temeljit po karakteru.
    kolevatov
  • Rustem Slobodin (23) – atletski tip, mirne naravi, ljubitelj svirke.
    slobodin
  • Juri Krivonišenko (24) – jedan od zaposlenika pogona Majak u zatvorenom gradu Čeljabinsku 40, koji je izišao na prvu liniju čišćenja nakon katastrofe.
    krivonisenko
  • Juri Dorošenko (21) – student; iako je raskinuo vezu sa Kolmogorovom, održavao je dobre odnose sa njom i Djatlovim.
    dorosenko
  • Juri Judin – geolog, mineralolog.
    judin

odlučuje krajem siječnja / početkom veljače 1959. godine osvojiti vrh planine Otorten planine (jezikom lokalnog plemena Mansi, otorten = ne idi tamo), komadića sjevernog dijela uralskog lanca u Sverdlovsk oblasti. Po planinarskim kriterijima za procjenu zahtjevnosti, obzirom na godišnje doba u kojemu su krenuli prema Otortenu i uvjete u kojima bi se planinar tada nalazio, ruta je kategorizirana kao ona “III. kategorije, vrlo zahtjevna”.

12(redom: Brignolle, Dubinina, Zolotarev, Kolmogorova;
Dubinina, Krivonišenko, Brignolle, Slobodin)

Znači, na planinarenje u totalnom zamahu ruske big ass hardcore zime krenulo je 10 mladih ljudi, očito fizički vrlo kompetentnih i tijekom vremena razvijenih sposobnosti snalaženja u prirodi. Na ovakvu aktivnost ne bi se odlučio prosječan čovjek – na obroncima Urala u spomenuto doba godine sve je, samo ne med i mlijeko. Pokušajte si predočiti: sunce zalazi rano, temperature debelo ispod nule su konstantne, sa svih strana briju hladni vjetrovi i mećave pa je i vidljivost smanjena, postoji opasnost od lavina, vjerojatno i divljih životinja koje možda dugo nisu uspjele pronaći nikakvu hranu.

Moraš imati vrlo jak motiv da kreneš na ovakvu ekspediciju i fizičku spremnost za sam zahvat.

Tijekom cijelog putovanja, doslovno od pakiranja zobene kaše u ruksake do svoje smrti, naši planinari vodili su osobni dnevnik koji je olakšao uvelike teoretiziranja okolnosti koje su prethodili njihovoj smrti. Tekstovi su sačinjeni od kratkih natuknicoidnih rečenica, slične onima koje pišem i ja kada putujemo na dulje relacije, samo da bih se kasnije mogla podsjetiti što se događalo točno kojim redoslijedom, a potom i pretvoriti ih u tekst koji će razumjeti svaki čitatelj svarta. Navest ću samo par rečenica izravno bitnih za priču, da si možemo u mislima složiti kontinuitet;

25.1. vlakom dolaze u Ivdelj. Put nastavljaju kamionom prema Vižaju, na ruti posljednjem naseljenom mjestu.

kamion

27.1. Juri Judin zbog bolesti odlazi ranije kući, ostatak kreće u divljinu.

1349_12-13_dyatlov

Dyatloff_group_poxod_arhiv_Alerseya_Koskina_14[1] 0_6059a_a95f3724_L[1]

de dk dl

29.1. prolaze putanjom koju koristi Mansi pleme, prema rijeci Lozva (Lozvij), nailaze na nihove markacije i simbole po stablima.

Daytloffz_group_27_Krivoniwenko[1]

Nasred puta naišli smo na Mansi markacije. Mansi, Mansi, Mansi. Spominjemo ih sve češće. Mansi su narod sjevera. Zanimljiv i jedinstven narod. Naseljava sjeverne dijelove Urala, uz Tjumen regiju. Imaju razvijen pisani oblik komunikacije i ostavljaju karakteristične znakove po drveću.

31.1. uskladištili su u šumi na obroncima hranu za povratak.

Proveli smo noć na rubu šume. Vjetar dolazi sa zapada i prodorno je topao. Dijelovi bez snijega. Idemo dalje da ne bismo gubili na postignutoj visini. 4 popodne. Biramo mjesto za šator. Vjetar, nešto snijega. Visina nanosa je 122 cm. Umorni i iscrpljeni pripremamo bazu šatora. Vatrica nije dovoljna. Nismo iskopali rupu za vatru. Preumorni smo. Večerali smo u šatoru. Teško je zamisliti komfor na mjestu koje briju vjetrovi, stotinama kilometara od ljudi u kućama.
(iz dnevnika)

1.2. prilaze prijevoju, transverzali manje ili više nepravilnog oblika koje inače pri vrhu režu planine i koriste se kao put. U ovom slučaju, radi se o nomen est omen planini Holat Sjahl / Gora Mertvetsov / Planina mrtvih, 10 km sjevernije od planiranog Otortena. Juri Djatlov, vođa puta po kojemu je kasnije prijevoj i nazvan, zbog jakih mećava i slabe vidljivosti koje su prouzročile dezorijentaciju na planini (čitaj: gubljenje), sugerira podizanje kampa i odlaganje nastavka putovanja makar do jutra.

Prema statističarima, taj dan u regiji oko Otortena sunce je zašlo u 5 poslijepodne.

Djatlov nije želio vraćati se, moguće zato da ne gube na postignutoj visini.

dd4d09780efa0429bf8fcb11df46cd20_vice_630x420

U noći sa prijelaza 1.2. -> 2.2. dogodilo se nešto vrlo neobično. Nekoliko tjedana kasnije, nađen je sljedeći niz zanimljivih simptoma, nakon što su obitelji stradalih digle hajku jer nisu dobili telegram o uspješnom putu do Otortena i natrag.

Redom;

šator sa dimnjakom koji je dizajnirao Djatlov je nađen prepolovljen i napunjen snijegom. Rasječen je nožem iznutra, bez ljudi u njemu. Osobe koje su u njemu obitavale izašle su u nuždi a ulaz je pri izlasku izignoriran. Velika žurba, namjera bijega od nečega natjerala ih je na izlazak iz šatora u brzini.

1349_12-13_dyatlov2

U šatoru je ostala sva topla odjeća i obuća. Dio na sredini šatora, dio gurnut uz kut koji zatvara dno šatora sa krilima. U njemu su ostali noževi i bilo što što bi im koristilo u prirodi, kao što su sjekire i mačete. Izašli su doslovno u donjem vešu. Podsjećam, vani je bilo oko -30. Razlog zašto bi netko izašao u takvim uvjetima skoro pa gol? Ne mogu ga zamisliti. Ako ih i ima, vrlo ih je malo.

Većina je sa sobom ponijela dva para obuće – jedan za planinarenje a drugi za obitavanje u šatoru, kada je trebalo održati tjelesnu temperaturu tijekom noći. Sve cipele ostale su u šatoru.

Stvari koje su ostavili u snijegu prije odlaska u brda kao lager za povratak, nisu nikad upotrijebljene, iako je među njima bilo i obuće i odjeće.

Osim odjeće i survival kita, u šatoru je ostao novac, željezničke karte, fotoaparati, dnevnik, alkohol. Ovo je automatski prekrižilo bilo kakve kradljivce i uralske gusare; na račun Djatlove ekipe nitko se nije ničim obogatio.

Ovo je posljednja fotografija nađena, okinuta u šatoru. Vrlo je mutna. Moguće da je okinuta i slučajno.

zadnjafoto

Odmaknite se od monitora i pogledajte. Na što vas asocira? Ovakve stvari ionako djeluju kao ogledalo, refleksija naših razmišljanja, a ne fotografija nečega. Slučajno nastali Rorschachov test. Nema pravog niti krivog odgovora. Jedni ne vide ništa, drugi vide čovjeka dignute ruke, treći vide izvanzemaljsku vrstu koja želi pokoriti zemlju krenuvši sa mladim Rusima, četvrti misteriozne kugle koje su navodno tu noć letjele nebom nad Holat Sjahlom. Ne znam što vidim, meni se događalo da aparat slučajno okine fotografiju kada je u ruksaku i nešto primijeni pritisak na okidač. Tad balzam za usne u sticku lako može biti interpretiran kao zolja, ziherica kao samostrel a korica knjige kao zid za strijeljanje.

Po dolasku, volonteri su ušli ravno u šator i time potpuno oskvrnuli mjesto zločina. Raskopali su snijeg i odlučili složiti i popakirati predmete klasirano prema njihovim vlasnicima, što je bila velika pogreška. Isto vrijedi i za otiske stopala. Ni na kraj pameti im nije bilo da u taj trenutak kroče mjestom zločina i čeka ih niz trupala. Nitko nije pazio na očuvanje poprišta, ne zna se koliko otisaka stopala pripada volonterima i mogućim počiniteljima.

Ipak, izdvaja se 8-9 tragova bosih ljudi, u čarapama i sa jednom cipelom na nozi. Ukazuju na planirani i organizirani silazak sa obronka, jedan po jedan. Krupni muškarac je išao posljednji; njegovi otisci pokrivaju otiske onih ispred njega.

Nekoliko tragova odvaja se u drugim smjerovima, no na koncu se opet spajaju sa glavnim. Vode u šumu udaljenu 1500 metara od šatora.

Na rubu šume, pod ogromnim cedrom, nađeni su tragovi pokušaja grijanja loženjem vatre, polomljene grane na stablu do visine 5 metara sa tragovima krvi i kože žrtava, kao i trupla dva Jurija (Krivonišenko i Dorošenko) u donjem vešu, položena jedno uz drugo.

cedarSa trupla Krivonišenka mogla se očitati RA. Nažalost, nemam podatak o točnom iznosu. Nađen je sa nekoliko masnica na glavi i tijelu, bez vrška nosa, ozeblinama na ušima i opeklinama na nozi.

Dorošenko, najatletskiji član ekipe, nađen je krvavih ušiju, nosa i usana, sa par masnica na tijelu, ožiljcima na bedrima i ozeblinama. U posljednjim trenucima života iz usta izlučio je pjenastu tvorbu, koja je uzrokovala teoriju nastanka primjenom pritiska na prsa, uzgred budi rečeno, specifičnu za ispitivanje od strane NKVD-a u to vrijeme.

Fokusirajmo se na tren na činjenicu da su nađeni skoro pa goli.

Među planinarima je poznat termin “paradoksalno razodijevanje”, fenomen koji se povezuje sa velikim brojem smrti prouzrokovanih pohlađivanjem. Prvi refleks nakon izlaganja niskoj temperaturi jest želja za oblačenjem što više slojeva odjeće koja bi zadržala temperaturu, no u uvjetima gdje tjelesna temperatura konstantno opada a količina odjeće je ograničena i postoji opasnost od smrti, događa se nešto vrlo zanimljivo – žrtva uslijed dezorijentacije i opće konfuzije skida sa sebe odjeću što u konačnici završi, čime drugim nego smrću.

No, tijela su prema nekim izvorima bila razodjevena nakon smrti. Odjećom su se poslužili preživjeli članovi ekipe, koji su koristili i nož da bi sa mrtvih svukli bilo što, što ih može zagrijati. Odjeća je doslovno bila rezana čak i na komade, samo da bi se što lakše mogla navući na tijelo živih. Dorošenka i Krivonišenka su položili skoro gole jednoga uz drugoga, sa poštovanjem.

300 metara od cedra u smjeru šatora nađeno je tijelo muškarca sa glavom orijentiranom prema šatoru. Nađen je Igor Djatlov, gologlav, raskopčanog kaputa, također u nekoliko majica, bez obuće, ali sa jednim parom čarapa na stopalima. U džepu je nađen nož i slika Kolmogorove.

djatlov

Lice mu je bilo mjestimično oguljeno, na usnama je nađen trag krvi, po tijelu nekoliko masnica. U tijelu nije bilo ozljeda niti unutrašnjih krvarenja. Majica dugih rukava na Djatlovu jedan je od dokaza kako je odjeća skidana sa mrtvih. Tu majicu je Juri Judin, jedini preživjeli, dao Dorošenku, jednom od dvojice nađenih pod cedrom, prije odlaska kući.

480 metara od cedra i 180 metara od trupla Djatlova ležalo je tijelo Kolmogorove, u istoj poziciji glave. Pretpostavlja se da su pokušavali vratiti se u šator iz smjera cedra, ali nisu uspjeli. Kolmogorova je nađena najbolje odjevena; na sebi je u trenutku smrti imala dva šešira, nekoliko majica, hlača i čarapa. Bosa, ali sa vojnom maskom koja je pokrivala lice.

kolmogorovaMoždane ovojnice Kolmogorove bile su otečene (značajan simptom hipotermije, anomalija vode vulgaris), ruke pokrivene brojnim masnicama i ozeblinama. Duž desne strane torza nalazila se velika masnica, duga skoro 30 cm. Nema traga seksualnom nasilju.

630 metara od cedra i 150 metara od Kolmogorove nađen je Rustem Slobodin, jedini član ekipe koji je pao u snijeg a nije bio pothlađen. Glava je pri padu u snijeg otopila površinski sloj i formirala zamrznutu podlogu. Nađen je slično odjeven, ali sa jednom čizmom na nozi, nešto rubalja u džepu, putovnicom, nožem, olovkama, češljem i kutijom sa jednom šibicom. Lijeva polovica lica mu je bila izgrebana i oguljena, usne otečene, sa tragovima krvi iz nosa a zglobovi šake su bili natučeni. Kosti lubanje su prije smrti primile jak udarac koji je sigurno prouzrokovao dezorijentaciju i ubrzao gubitak topline. Sve masnice, uključujući one na stražnjoj i teže dostupnoj strani tijela, opravdane su na autopsiji agonijom pred smrt.

Ostala trupla nađena su dosta kasnije.

75 metara metara dublje u šumi, u svibnju, nađen je ostatak ekipe u jami koja je pružala zaštitu od vjetrova. Ovdje nema govora o paradoksalnom svlačenju odjeće pri niskim temperaturama – bilo je vrlo očito kako su svojski potrudili se ostati na životu, što bolje odjeveni. Oni su sa Dorošenka i Krivonišenka poskidali odjeću i navukli ju na sebe. Na snijeg je položen sloj cedrovih grana koji je minimizirao kontakt tijela sa snijegom. Nažalost, nije poslužio svrsi.

Ljudmila Dubinina u trenutku smrti nosila je nekoliko majica i vesti, parova hlača i čarapa. Vanjski sloj je imao oštećenja od vatre. Trudeći se sačuvati stopala, poderala je jednu od majica da bi ju iskoristila za zadržavanje topline stopala. Nosila je Krivonišenkove hlače i vestu, oboje kontaminirano radijacijom.

dubinina

Područje oko usana, oči i tkivo oko očiju su nedostajali, kosti lica mjestimično su bile vidljive. Hrskavica nosa smrskana. Polomljeno je nekoliko rebara.

Zanimljivo je kako je autopsija po svakom pitanju bila vrlo temeljita, osim za njezin jezik. Nije poznato je li odrezan, odgrizen ili iščupan. U želucu je nađeno oko 100 grama krvi. Očito je bila živa kada je ostala bez jezika, krv se slijevala niz grlo ravno u želudac.

Glava joj je bila zabačena unazad, sa širom otvorenom čeljusti i ustima raširenima u tihi krik.

dub

Semen Zolotarev, Aleksandar Kolevatov i Nikolaj Thibeaux-Brignolle nađeni su sa višestrukim prijelomima lubanje, masnicama oko usana, bez očiju, polomljenih kostiju rebara.

zolotarevkolevatov

Koža lica, prema nekima, imala je tamnu narančastu nijansu, što je u kombinaciji sa praznim očnim dupljama izgledalo ekstremno jezovito.

Zajednički nazivnik svima: polomljena rebra, polomljene lubanje, bez očiju i mekog tkiva oko njih i usana + gratis Dubinina bez jezika. Spaljena koža. Vrlo tamna. Unutarnje krvarenje i oštećenja torza kao da ih je udario auto.

zolotarev  kolevatovnikolaj

Teorije koje pokušavaju objasniti incident na prijevoju Djatlov su brojne. Donosim najuobičajenije i najčešće korištene.

Jedan od mogućih uzoka smrti napad je odbjeglih političkih zatvorenika i bivših ratnika iz obližnjeg gulaga. U to vrijeme nije zabilježen nijedan bijeg, no moguće je da se radilo o prije odbjeglim osobama, koje su odlučile likvidirati nepoželjne svjedoke, ekipu koja ih je neplanski srela. U korist ove teorije, nađeni su obmotki, komadi platna koje su zatvorenici koristili da bi ogrijali noge zimi i koje preživjeli Judin nije mogao povezati sa ničijom prtljagom. Igrom slučaja, nestali su iz kolekcije dokaza.

Mansi pleme je jedan od mogućih krivaca, također. Tridesetih godina, kada je geologinja došla na teren na Ural, ne znajući da zalazi na njihovo sveto tlo, skončala je život tako što su ju zavezali i bacili u jezero. No, u Djatlov-slučaju vjeruje se da Mansi nisu krivi. Sve njihove vrijednosti potpuno su netaknute. Pretpostavlja se kako bi makar nešto od svega bili odnešeno tj. prisvojeno.

O NLO-u i izvanzemaljcima uopće ne želim pisati ništa konkretno. Bilo kakvo optuživanje naših galaktičkih susjeda za ubojstva i masakre potpuno mi je neozbiljno. Ne kažem da ne postoje (kako ne bi postojali u ovolikom svemiru?) niti da bi kontakt sa ljudima nužno morao biti hipijevski, sa cvijećem i lupendranjem u tamburin melodije All you need is love, no, uz niz simboličnih sitnica i konkretnih dokaza koji priču usmjeravaju u drugom pravcu, za aliene mjesta nema. Nekad je lakše razvijati mitove nego fokusirati se na ono što je jednostavnije, logičnije i realnije.

Članak završavam svojom teorijom i zaključkom. Dosta su kratki, jednostavno nemam dovoljno informacija koje bi poslagale kockice kako spada u nekakvu smislenu cjelinu – nažalost, nailazim na toliko rupa, kontradikcija, polovičnih i potpuno reduciranih informacija da jednostavno ne mogu plasirati cjelovit zaključak. Ne znam jesu li uzrokovane nepotpunim pristupom u radu, gubitkom tijekom vremena ili su jednostavno bile i ostale nedostupne širem puku. I ovo što imam na raspolaganju ne mora biti istina.

Mislim da su uživali i radili ono što vole. Odlučili su se na pothvat uistinu šampionskog kalibra. Fotografije i lica na njima, dnevnik i njegov sadržaj indiciraju da su se dobro zabavljali. Znam koliko im je bilo dobro i znam koji motiv su imali za ovakvu ekspediciju.

dpi

Odlazak na Otorten ujedno je bio i trening za jedan od idućih izleta, konkretno, u polarne krajeve.

Došli su na prijevoj, shvatili da ne mogu dalje jer su se izgubili i odlučili prespavati na obronku. Sa mjesta gdje je šator dignut trebao bi biti dobar pogled na okolinu, iako, u sniježnoj mećavi u taj trenutak to je vrlo malo značilo.

Izašli su u nuždi, odjeveni.

Izašli su iz šatora pred večeru. Rasjekli su ga iznutra da bi izašli van, ali ne goli. Nikako nisu bili goli. Bosi, možda, ali ne vidim u kojim okolnostima i zbog kakve brzine i bijega bi iskusni i inteligentni ljudi iz šatora izašli bez odjeće ili makar ne noseći ju pod rukama sa namjerom da se naknadno utople. Bili su potpuno svjesni kako se nalaze na Sjevernom Uralu a temperature su prebrutalne za šetnju u gaćama i žestoko kažnjavaju apsurdne poteze.

Prema najčešće citiranim izvorima, izašli su u donjem vešu a sva odjeća je ostala u šatoru.

Ako je tako, zašto je većina nađena sa nekoliko majica, hlača, čarapa, svega? Ako je sve ostalo u šatoru (navodi se na većini mjesta kako je u šatoru nađena SVA odjeća koju su imali na raspolaganju) a oni obučeni i nisu uspjeli vratiti se u šator, odakle odjeća? Dvojicu nađenu pod cedrom ne brojim jer se njihovom odjećom poslužio ostatak. Uopće nema dvojbe.

Nešto ih je istjeralo iz šatora.

Lavina je moguća. Lavine nisu rijetkost ovog kraja. Čak ne mora biti nekakva lavinska kugla koja Šilju tjera da skija brže nizbrdo. Dovoljan je bio mlađi nanos prhkijeg snijega na padini, nasađen na stariji sa smrznutom i glatkom površinom. Mogao je samo odsklizati i zatrpati šator. Niti ne treba više od par kubika snijega. Izlaz je, moguće, izignoriran pri izlasku jer je bio zatrpan snijegom više nego bočne strane tj. krila.

tent

Lavinska podteorija uključuje i mogućnost da je uzrokovala lomove rebara kod dijela ekipe nađene u jaruzi no, po tragovima u snijegu, ekipa se spuštala normalnim korakom, svatko autonomno. Nitko nije bio nošen niti se mučio pri hodanju, što bi bilo specifično za bilo kakav lom kostiju rebara. Korak je bio užurban ali normalan.

Lavinu je prouzrokovala, moguće, i vojna vježba. Nastala je (moguće) uslijed nekakvog jakog udarca.

Nešto su čuli ili vidjeli.

Moguće vojnu vježbu ili deployment kakvog nuklearnog oružja koje su Sovjeti tada razvijali. Računajte da je tada bio ful zamah razvoja vojne industrije bivšeg SSSR-a.

Prema nekim izvorima, kozmodrom Bajkonur u Kazahstanu, udaljen oko 1500 km zračne linije toga dana lansirao je nekoliko raketa prema Uralu. Geolozi udaljeni 100-tinjak km od Djatlove ekipice primijetili su na nebu svijetleće leteće orbite. Osim njih i Mansi pleme podržalo je priču objašnjavajući događaje toga dana crtajući leteće kugle koje su i sami spazili na nebu.

Ovu teoriju podržava određena količina metalnih komada nađenih u snijegu

metal

a moguće objašnjava i spaljenu kožu lica.

Bježali su u zaklon.

Šuma daje zaštitu, smanjuje primjetnost na nečemu čistom, šljaštećem i svijetlom kao što je snijeg. Bježali su od nečega vrlo konkretnog u šumu, tražeći zaštitu.

Grane cedra su polomljene do visine od 5 metara i na njima se nalaze tragovi krvi i kože. Svaki članak koji sam čitala, spominje promatranje šatora i pokušaj praćenja razvijanja situacije. Meni je prva pomisao penjanje na visinu od nečega i pokušaj skrivanja na koliko-toliko sigurnu visinu. 5 metara čini visinu skoro 3 duljine tj. visine prosječnog čovjeka od 180 cm, što je čisto dovoljno za skrivanje makar na trenutak, pogotovo u mraku zimi. Sa dotične visine šator i nije bio toliko jasno vidljiv, tako da je praćenje “onoga nečega” što ih je istjeralo iz šatora bilo dosta zahtjevno. Uzmite u obzir da se šator nalazio na visini od oko 800 metara, kilometar i pol od cedra.

Nije postojao apsolutno nikakav trag koji bi povezao penjanje sa napadom neke od divljih životinja.

Imali su izravni kontakt sa ubojicama.

Smatram kako su posljednji nađeni, pogotovo Dubinina koja je ostala bez jezika, imali sigurni izravni kontakt sa svojim ubojicama. Izvađene su im oči iz duplji. Relativno precizno tj. selektivno. Nije da su udareni nečime po licu i posljedično ostali bez vida. Oči su ciljano vađene.

Odrezani jezik dosta govori. Mogli su joj odrezati kosu, nožni palac ili uho, ali nema takvu simboliku. Rezanje jezika je izravno slanje poruke: Šutjet ćeš. Ne zato jer je vrištala a oni su željeli mir i tišinu potpuno izvan civilizacije, već se pokušalo zastrašiti ju i natjerati da ne cvrkuće dalje što je vidjela.

Uzrok smrti kombinacija je unutrašnjih krvarenja i pothlađivanja. Smrzli su se, prebijeni.

Radioaktivni Krivonišenko?

Traži poseban odlomak.

Dosta ljudi se zakvačilo za radijaciju na ekipi. Zaboravljaju da je jedino Krivonišenko imao očitavanja RA i nitko drugi osim njega. Nije naodmet ponovno spomenuti kako je bio zaposlenik Majaka, koji je sa prvima izašao na teren kada je stvar konačno eskalirala. Je li nerealno da i nakon 2 godine u sebi nosi detektabilne razine? Naravno da nije.

Eto.

Duboko sam uvjerena da je djatlovski incident uzrokovan isključivo ljudskim djelovanjem i da za aliene, makar ovdje, mjesta nema. Pretpostavljam kako se u ovom slučaju radi o bivanju na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, sa pogrešnim ljudima. Ljudima, ne životinjama, izvanzemaljskom rasom ili ičim sličnim.