Kako ove godine ne idemo nikamo na GO, koristim i koristit ću svaku priliku da odzujim bilo kuda i s bilo kojom namjerom. Stoga je Lazićev poziv na koncert Popa Chubbyja sjeo kao budali šamar – iako mi je Chubby naporan sa svojim dvadesetminutnim solažama i upornim izvođenjem Hey Joea, odlazak u Austriju uvijek dobro dođe. Skombinirali smo u priču i Drageca koji je išao autom u RH iz Osla i odlučili provesti s njim nešto vremena a potom i putovati kući u njegovom društvu.

Zbog lošeg vremena Ural je ispao iz kombinacije, vožnja busom bila je nužda. Trosatna vožnja busom uključivala je kombinaciju laganog drijemanja u položaju tijela nalik arapskom slovu, listanja literature koju sam povukla sa sobom i pokušaja ignoriranja zvrndanja mobitela ljudi oko mene i smrada jeftine salame koji se proširio nedugo nakon polaska; prvo sam šuškanje registrirala već na raskrižju Držićeve i Vukovarske. Svoju hranu ne nosim na tako kratke relacije, želudac mi loše podnosi put i ne želim riskirati bilo kakvo ometanje putovanja.

Zaboravila sam mobitel i ciljano nisam ponijela fotoaparat jer je najavljena kiša i odurni dan. Iako je bilo sadržaja (nakon godina poslikavanja svega ikad na putu teško je ne naći štof) vrijeme je bilo toliko loše da bih aparat vjerojatno nosila u ruksaku većinu vremena. Nekakva sitna kiša nije satima prestajala padati, ali dalo se lijepo šetati po ugodno svježem zraku. Osim što smo zujali gradom i promatrali znamenitosti, uletjela sam u nekoliko trgovina zdravom hranom u potrazi za jeftinim uljem sezama, kokosa i kakaovim maslacom. Nisam našla skoro pa ništa, pogotovo ne po cijenama konkurentnim našima. No, ujurila sam u trgovinu s prehrambenim sirovinama Azije i pokupila nabrzaka: krupuk udang (Indonezija; volim njegov miris i šmek), wasabi (Japan; regularno!), ukuhane i sušene štapiće od ploda gloga (Kina; kiselo-slatko!), udon rezance (Japan; juhe i juhice!), namaz od tamarinda (Tajland; roar!), rezance od krumpira (Kina; staklasto!) i kompot od liči (Kina; svježi su plodovi prekratko dostupni).

Jedan od glavnih razloga odlaska bila je Ikea, na koju nišanim mjesecima zbog tanjura Öppen. Radi se o staklenim i potpuno prozirnim najjednostavnijim mogućim tanjurima koji se ne sviđaju apsolutno nikome osim meni.

oppen

Nije mi toliko do estetike, iako mi ova jednostavnost jako odgovara i mislim da su savršeni, koliko do potpune inertnosti u interakcijama s hranom i činjenicom kako je staklo valjda najstabilniji materijal po ovom pitanju. Godinama tendiram potpunoj što dosljednijoj eliminaciji svega što nije staklo/inox/drvo i kvalitetna keramika. Isto tako, jedna je poznanica spomenula kako je u Ikei našla tekstil s nacrtanim žoharima. Naravno da sam se odmah zaljubila u ideju o nošenju ženstvene retro haljine iz pedesetih bez ramena i golih leđa, sa žoharima kao iz crtića. Nisam ga našla na svoje ogromno razočaranje. Moguće je da ga više ne distribuiraju, jednostavno.

Nakon dva uleta u wok-restorane tijekom dana (u jednom od njih ostao je moj tamnozeleni omiljeni kišobran, nažalost), večerala sam ćevape u centru Leibnitza, nakon čega sam se pokupila na spavanac u hotel, a Lazić je odzujao na Chubbyev koncert u obližnji schloß. Po ulasku i tuširanju nakon cjelodnevnog hodanja uvalila sam se u krevet i prolistala raspoložive kanale na tv-u. Kako ga nemamo u kući, uvijek doživim kulturološki šok kad ga upalim. Dočekao me izbor: film o nacistima s Cruiseom i Nighyjem (kako ironično :D), nekakav boks okršaj, ubitačno sinkronizirani Transformersi (Laziću, pojedi se!) i preko nekoliko late night “showowa” među kojima se ističu voditelji od kojih je jedan sredovječni lik sa sijedom perikom i krunom na glavi a druga je urnebesno smiješna kronično ožgoljavljena plavuša s parom silikona u dekolteu do pubisa koja je pred kamerama imitirala dahtanje psa s izvaljenim jezikom. No, saznala sam da je Fukushimu prodrmao potres od 6,5 po Richteru, zahvaljujući trosekundnom gledanju u CNN, prije nego sam sklopila oči i otplovila u carstvo snova.

Ustali smo u rano i odjurili u ZG, stajući samo zbog kave za Drageca i da bismo doručkovali u Mek Per’su. Štrojncli, naravno, bolji nego ikad, topli i ukusni pali su bez posebne uvertire. Dragec je produljio dalje, a ja sam se stropoštala u krevet, gladna sna.