Podmorje?

Donosim zone hidrosfere uz specifičnosti svake od njih, a naglasak je na dnu koji u kombinaciji sa gravitacijom predstavlja moju najgoru noćnu moru.

Tekst postavljam u čast hrabrosti svim roniocima, spuštali se u more na dah ili sa opremom, Fati koja nakon kratkog tečaja učenja plivanja već roni satima, istražiteljima mora i života u njemu koji su imali guts spuštati se u tijesnim batiskafima u mračna podvodna prostranstva… :hladanznoj:

np: SLAYER – seasons in the abyss

Malo brojeva…

More dubine preko 200 metara prekriva 66% površine našeg planeta u vidu pet oceana – Tihog, Atlantskog, Indijskog, Arktičkog i Južnog. Radi se o 1,3 bilijuna kubnih kilometara vode sa prosječnom dubinom oko 3800 metara, raspoređenih na skoro 140 milijuna kvadratnih kilometara. Prema proračunima, masa (morske) hidrosfere iznosi 1,4 × 10²¹ kilograma. Fascinantno, huh? Ako uz sve ovo dodam i činjenicu da je ocean najproduktivniji ekosustav planeta, sa velikom bioraznolikošću vrsta i brojnosti kao i složenim kompleksom faktora života, očito je da tekst o moru zaslužuje (makar) komadić pažnje na mojoj kontinentalnoj stranici. Krećemo polako, od obale mora prema tamnom dnu.

Zone obale

Obala mora je stanište brojnih biljaka i životinja adaptiranih uvjetima života uz slanu vodu nestalnog režima, vlažnosti i insolacije. Supralitoral je zona iznad maksimalnog dosega plime i unatoč redovitom prskanju vodom, nikad nije potpuno potopljena. Karakteristična je oskudna vegetacija (najčešće alge) i životinje poput babure. Slijedi litoral, obala, od područja maksimalnog dosega plime do predjela potpuno potopljenih vodom. Obzirom na količinu vode koja ga zaplahuje, podložan je visokom stupnju erozije, no još uvijek ga karakterizira veliki biodiverzitet. Sublitoral, slijedeća zona, konstantno je u vodi, a predio od najniže granice oseke do ruba kontinentalnih pragova se naziva neritička provincija i najbogatija je životom. U otvorenom moru ili pelagičkoj provinciji živi manje od 5% oceanskih životinja – većina ih živi uz površinu, gdje je najlakše pronaći hranu.

Organizmi u moru

Bentos predstavlja žive sesilne organizme, u našem slučaju, morskog dna. Obzirom na nepokretnost, u slučaju životinja, razvijene su lovke i nastavci koji pomažu pri hvatanju plijena a karakteristično je i nespolno razmnožavanje, primjerice, pupanje. Hemisesilni organizmi žive na istom mjestu, no u slučaju nepovoljnih životnih uvjeta i potrebe za bijegom od predatora napuštaju životni prostor. Vagilni organizmi se kreću kroz vodeni stupac, pa se dijele na plankton, skupinu organizama biljnog i životinjskog podrijetla nošenu vodenom strujom i nekton, organizme sposobne za autonomno kretanje. Na površini mora plutaju brojni organizmi – praživotinje, pauci i neki kukci – neuston. Znajmo i da biomasa eksponencijalno opada sa dubinom, ova činjenica je misao vodilja ovog cijelog teksta. Važno je spomenuti i korelaciju o stabilnosti ekosustava u odnosu na dubinu – što je dubina veća, organizmi se duže nisu mijenjali uslijed jednolikih uvjeta visokog pritiska i niske temperature. 1864. godine su norvežani izvukli stapčara, živog fosila, koji je dotad pronađen samo u fosilnim stijenama starim 120 milijuna godina. Upravo zato se ovo stanište smatra najstabilnijim na Zemlji.
Zanimljiva je i pojava bioluminiscencije, sposobnosti konverzije kemijske energije u svjetlosnu i daleko češća je pojava među morskim nego kopnenim životinjama. Organizmi emitiraju hladnu svjetlost plave ili zelene boje da bi privukli večeru ili suprotni spol, što je u uvjetima potpune tame vrlo uočljivo a koliko je pojava zanimljiva znanosti govori i činjenica da se moć svjetlosti pokušava iskoristiti i u druge svrhe (bioluminiscirajuća stabla uz cestu bi olakšala vožnju, kulturne biljke bi emisijom svjetlosti signalizirale deficit vode u tlu, božićna drvca koja svijetle bez uključivanja u strujnu mrežu itd.). Podmorskih vrsta životinja sa ovom sposobnošću je mnoštvo, a spomenut ću ribu-tronožac, koralje i ostale žarnjake, rakove, školjkaše itd.

Morsko dno

Obzirom na gorespomenute kubne kilometre vode jasno je zašto nemamo predodžbu o tipu morskog dna. Mnoštvo ljudi na prvi mah pomisli o dnu kao ravnoj pustinji, no stvarnost je daleko drugačija. Zemlja, kao planet, vrlo je živahna i tijekom geološkog razvoja se prilično mijenjala – pucala je kora, podvlačili su se kontinentalni pragovi i sl. Zamislimo samo iznenađenje znanstvenice Marie Tharp kad je sondiranjem ustanovila postojanje planinskog lanca, visine 3 km, širine 50 km i dužine 45 000 kilometara – nasred Atlantskog oceana! Osim njega, trebalo bi spomenuti i atlantsko-indijski hrbat, srednjo-indijski, indijsko-antarktički, havajski itd. Oprečno hrptima, oceani su puni jaraka raznih dubina nastalih pucanjem i razmicanjem kore, a spomenut ću jarak Aracama uz zapadnu obalu južne Amerike, jarak Sunda uz otok Java, Aleutski jarak između Kamčatke i Aljaske i najdublji, Marijanski jarak.

Zone podmorja

Epipelagijal – prvih 200 metara

Kako izgleda živjeti u epipelagijalu?

Postoje brojni faktori koji su uzeti u obzir pri definiranju zona podmorja, ali najvažniji od njih je količina svjetlosti koja prodire u more i definira raznolikost života ovog biotopa. Fotički sloj (grč. osvijetljen) je površinski i dubok je oko 200 metara, čak i u najčišćem moru. Količina svjetlosti koja prodire kroz vodeni stupac između ostalog ovisi i o godišnjem dobu – prozirnost je veća zimi nego u ostatku godine. U njemu se vrši primarna proizvodnja i krcat je životom. Obzirom na slojeve koji leže pod epipelagijalom, potrebno je istaknuti kako ovaj sloj jedini ima autotrofne organizme čija aktivnost omogućuje život na velikim dubinama.
Usto, treba spomenuti kako fitoplankton proizvede oko 90% kisika na Zemlji. Ovaj veliki broj se opravdava velikom biomasom planktona u odnosu na stabla i ostale kopnene biljke, a zaštita svjetskih voda bi shodno ovoj činjenici morala biti daleko jača.

Tko živi u epipelagijalu?

Većina oceanskih riba, žarnjaci, morske kornjače, tuljani, zooplankton itd.

Mezopelagijal – od 200 do 1000 metara

Kako izgleda živjeti u mezopelagijalu?

Količina svjetlosti, kako se spuštamo prema dnu, logično, opada, a skupa s njom temperatura i brojnost živih organizama. Obzirom na ogromnu količinu vode, raste pritisak i stoga životinje nižih podmorskih slojeva, evolucijski adaptirane, često izgledaju spljošteno. Kao što ime sloja kaže, nalazi se između osvijetljenog i sloja potpunog mraka. Određena količina svjetlosti i dopire, no nedovoljno za vršenje fotosinteze, dakle, od ovog se sloja prema dolje nalazi dio hidrosfere ovisan o površinskom sloju – nema proizvođača. Temperature variraju, pa se tako u regiji bliskoj epipelagijalu kreću oko 20C, a u zoni granice sa batipelagijalom oko 4C.

Tko živi u mezopelagijalu?

Ovdje obitavaju sabljani, lignje itd. Ribe se kreću na veće dubine ispuštanjem zraka iz ribljeg mjehura u krvotok, a ako žele dospjeti na dubine prema površini mora, vraćaju zrak nazad u mjehur. Hrskavičnjače (primjerice, morski psi i raže) nemaju mjehur, već reguliraju dubinu pomoću jetre ispunjene uljem. Brojni morski psi samo su nešto teži od morske vode – uzgonom, koji postižu plivanjem, kontroliraju dubinu na kojoj se nalaze.

Batipelagijal – od 1000 do 4000 metara

Kako izgleda živjeti u batipelagijalu?

Temperatura ovog sloja je u prosjeku 4C i sloj je vrlo slabo naseljen. U njemu nema prodora svjetlosti, stoga su brojnim životinjama reducirani organi vida. Također, mnoštvo organizama ima usporen metabolizam, obzirom na činjenicu da je mogućnost nalaska hrane statistički vrlo mala i svaka štednja energije je dobrodošla.

Tko živi u batipelagijalu?

Zanimljivo je da u ovom sloju mogu živjeti kitovi, od beskralješnjaka treba spomenuti lignje i hobotnice, spužve, zvijezde, ježince i sl. No ribama je na ovoj dubini egzistencija otežana i stoga ih ima vrlo malo u ovom sloju. Takve vrste su oplemenjene skliskom tjelesnom površinom i slabim mišićima, budući da nema potrebe za bijegom od predatora koji ih mogu vidjeti i tako lakše uloviti.

Abisal – od 4000 do 6000 metara

Kako izgleda živjeti u abisalu?

Sama riječ “abyssos” na grčkom predstavlja “more bez dna”, što savršeno opisuje ovu regiju u koju ne dopire ni tračak svjetlosti. Temperatura ne odstupa od 2-3 stupnja C.

Tko živi u abisalu?

Podnose enorman pritisak na svoje tijelo – do 775 kilograma po kvadratnom centimetru. Neki imaju i usta metamorfirana u svojevrsne sisaljke, kojima ruju po bentosu i sišu organsku tvar. Mnoštvo riba ima velika usta i elastičan želudac da bi mogli progutati (često i) plijen svoje veličine, budući da si ne mogu priuštiti gubitak obroka. Ovdje obitavaju ribe-tronošci, morski vragovi i udičarke, ribe gutači, velika lignja, glavonožac i najveći beskralješnjak sa preko 10 metara dužine, čije su prve fotografije u prirodnom staništu objavili japanski istraživači 2005.

Hadal – od 6000 metara… pa dokle ide…

… a ide daleko tj. jako duboko. Najdublja podmorska točka izmjerena na Zemlji je notorna Marijanska brazda, čija je dubina pri zadnjem mjerenju ustanovljena preko 11 000 metara. Damn.

Kako izgleda živjeti u hadalu?

Hadal, koji je dobio ime po grčkom svijetu mrtvih, predstavlja regiju najdubljih morskih jaraka. Pritisak na tim dubinama prijeđe 1100 bara (to je jaaaaako puno). Kao i ostali slojevi reducirane svjetlosti iznad sadržava samo heterotrofne organizme bez pigmentacije pokrovnog sloja i reduciranih očiju, ovisne o morskom snijegu, poludekomponiranoj organskoj masi koja u fragmentima pada iz fotičkog sloja kroz oceanske dubine i sedimentira na bentosu. Intenzitet koncentracije organske tvari je ovisan o aktivnosti gornjeg sloja i veća je u proljeće, a sastav je organskog (uginule ili ugibajuće životinje i biljke, fekalije, mikroorganizmi, dijatomeje…) i anorganskog tipa (pijesak i sl.). Neki fragmenti putuju tjednima do dna, lagano propadajući kroz duboko more.

Tko živi u hadalu?

IMO najekstremniji organizmi na Zemlji, maksimalno adaptirani ovom suludom biotopu. Premještanje nekih od njih u slojeve sa manjim pritiskom često rezultira ugibanjem. Primjeri – neki žarnjaci, ribe zmijozubi i iglozubi, razni mnogočetinaši i školjkaši.

Ovo je 101. post na mojoj stranici i drago mi je da sam konačno završila ovaj tekst. Nisam morski biolog, točnije, daleko sam od takvog. Tekst donosi samo temeljne informacije o moru koje me fascinira koliko god od njega zazirala.