Prvo sjedanje za šivaću mašinu bilo je kada sam pohađala šesti osnovne. Moja kul baka, krojačica i ekspert za bilo kakav kreativluk, nije dreknula da se maknem od stroja da si ne bih proštepala prste već me posjela za stroj i pokazala kako pravilno postavljam konce. Skrojila sam pernicu od komada jeans hlača i sašila ju. Iako je bila dosta jednostavna, doslovno ravnih linija i bez kompliciranih sitnarija, izgledala je prilično uvjerljivo. Toliko uvjerljivo da je uvjerila :mrgreen: i mene da probam sašiti nešto složenije. Unatoč svemu, ovo nije nikakvo posebno čudo; kako sam čula tijekom godina, cijela familija sa mamine strane ima tu sklonost prčkanju po krojevima i za šivanje strojevima. Nitko od nas nije nekakav bijesni dizajner ali imamo mašine i koristimo ih pod “normalno”.

Ta prva mašina, zadarska Bagatova Slavica, nakon bakine smrti pripala je meni. Suzila je i skratila hlača, prišila traka na zavjese, sašila sukanja, hlača i košulja da nije za pričati. U jednom trenutku, skviknuo je elektromotor. Kako zamjenskih dijelova više nije bilo (doslovno nisu postojali) a mašina je imala drveno postolje sa mehaničkom stopom i prijenosom, naučila sam šivati bez struje, pritiskom na stopu. Jednom kad uhvatiš ritam, zbilja nije problem. Ujedno, bila je velika pomoć sa mojim krakatim nogama. Svake hlače koje bih probala, morala sam religiozno sužavati. Ako je kroj uz nogu bio dobar, bile su mi do polovice listova. Stoga sam uvijek morala kupovati one adekvatne duljine pa se igrati sa sužavanjem. Kad sam čula da su to isto sužavanje nogavica ženske oko mene plaćale i po 50 kuna po sužavanju, nisam mogla vjerovati koliko ih krojačice “deru”. Bošsačuvaj.

Jednom prilikom dobila sam na dar (a potom dobru volju vratila i informatičkim komponentama) AEG-icu koja je smijenila Slavicu. To je bila era stvarnog mahnitanja na mašini – bila je stalno otvorena (otvorena = spremna za šivanje, treba samo pustiti štrom i oplesti po papučici) i korištena za doslovno bilo što. Veća tlaka bila mi je otvoriti kutiju sa koncima i udijevati nit u iglicu da bih popravila manje oštećenje, primjerice, na porubu, nego sjesti za mašinu i povući štep od 3 cm. A onda mi je dojadila. Izgubila sam potpuno volju za šivanjem. Ima par godina kako doslovno stoji na prozorskoj dasci i čeka bolje dane. To me dosta pogađa jer je za mene potpuno atipično. Meni je kreativni rad nužda. Dan koji prođe bez da nešto smislim i izrealiziram, automatski je propao i prošao bezveze. Ima nešto što mi toliko odgovara u proračunima, odabiru materijala, rezanju i oblikovanju odjeće no ne znam imenovati što. Onaj osjećaj zadovoljstva kada iz amorfnog komada krpe izvučem nešto što mi savršeno sjeda na pleća nezamjenjiv je.

Sinoć sam odlučila počastiti se kupnjom novog šivaćeg sokoćala. Pfaff 1080s kvalitetnog je kućišta, digitalizirana i koristi se vrlo jednostavno. Namjesti konac, tip šava i dimenzije koje želiš da igla ostavi i deri Miško!

pfaff1080sAplajansna je kao toster, što mi se čak i sviđa nakon godina mrdanja i poštelavanja parametara za šivanje.  Radi dosta tiho i nenametljivo (ili sam navikla na bučne stare strojeve) što ju čini pogodnom i za noćni rad. Iz nekog razloga, ja, dnevni organizam kojem najbolje odgovara odlazak na spavanje čim zađe sunac, najviše i najbolje napravim noću kada se sve umiri. Obično pustim kakav film ili dobru glazbu i onda perjam do zore.