Nakon prvotnog doživljaja Poljske kao nečega, ako ne dosadnog, a onda ubojitog, ipak nalazim materijal koji ju čini vrijednom ponovnog zalaska na njen teritorij. Prije 2 godine smo u Poljsku ušli preko GP Helm. Da smo znali za jedva parsto km južnije smješten gradić Sanok, išli bismo putem koji bi omogućio prolazak kroz grad.

U njemu se nalazi muzej slikara kojeg sam zapazila tek neki dan. Stil majstora imena Zdzisław Beksiński (damn that poljski!) vrlo je upečatljiv, prva asocijacija je Dali meets Giger; pejzaži i likovi iz snomorica sa futurističkim i pomalo grotesknim detaljima. Mrzio je tišinu i slikao je postapokaliptične krajobraze, kosture i razne utvare obično uz klasičnu glazbu. Ovdje se lako prepoznati, kad sve drugo postane nejestivo i zakaže, isučem Griega, Sibeliusa, Rostropoviča da se saberem.

Mstislav RostropovičIt is cruel, you know, that music should be so beautiful. It has the beauty of loneliness and of pain: of strength and freedom. The beauty of disappointment and never-satisfied love. The cruel beauty of nature, and everlasting beauty of monotony.

Većinom slika dominira Smrt u prostoru ništavila, defomirane razne vrste životinja, kao i izobličeni ljudi u koitalnom zanosu i emocionalnim situacijama.

Pogledajte ih ovdje:

http://art.vniz.net/en/beksinski/

Kad sam čula kako su slike (između ostalog) plod noćnih mora koje su ga mučile nakon smrti supruge i potom ubojstva njihovog sina, kako je zapravo mrzio svoje slike i na koncu je ubijen u svom stanu, rekoh, ovo moramo vidjeti čim budemo gazili Poljsku idući put.