Gears?

Do you know what really grinds my gears? Top 10 sekiranata u koncentriranom obliku, vodič kako me vidjeti u još crvenijem izdanju

np: BRUTAL TRUTH – fucktoy

Obsolete medicina?

Napretkom medicine u zadnjih 1000 godina su sačuvane tisuće hektolitara još uvijek tople krvi čije je puštanje liječilo sve, od zanoktice do moždanog udara. No, masovna upotreba bijelog luka još uvijek hara mojim olfaktornim receptorima, a o privezivanju lista kupusa, slanine i sličnih sastojaka konvencionalne slavonske kuhinje na svaku ranicu na koži da se ne priča. Komovica? Ne spominjite mi komovicu, PLEASE! Jedino više me nervira konzumacija lijekova kojima je istekao rok trajanja one godine kad su četnici prestali hodati zemljom pod izlikom “on je zatvoren pa valja”. ??? Say what?

Lova?

Nekidan sam imala priliku pogledati onaj famozni kviz, Novalova ili kako već (kviz je oprao dosad valjda svaki bloger i korisnik na juznetu pa neću otkriti toplu vodu) stoga ću komentirati koliko su glupi ljudi koji nazovu, a za one koji su smislili pravila igre tražim definiciju. Naime, misija:nemoguća je bila zbrojiti ove brojeve 184 61 79 11 31 194 201 138 8 312. Galculator kaže 1219, ali on kaže i da je 10 : 2 = 5. Ma šta on zna. Zovu ljudi, kažu svakakve nebulozne cifre tipa 889 (???) i sl., no neki nazovu i kažu točnu cifru, ali treba kaže, njet – ne valja. ??? Kako ??? Sad me već zaintrigiralo, rekoh, ajd da vidim kako se pravilno zbrajaju prirodni brojevi. Ženska nam milosrdno sužava potragu za misterioznim brojem i kaže da je broj manji od 1200. Kako, jebote?! Po kojim matematičkim logikama? Onda je rekla da je broj veći od 500, pa pol sata kasnije da je zadnja znamenka 4. Nakon poziva i poziva netko bubne 644 i ona provrišti ko Fata kad se Mujo obriše o zavjesu. JBG. Adio pameti. Postavim si samo pitanje, jel oni to smiju? Ne postoji li neki freakin zakon koji bi štitio maloumne u namjeri da struse plaćicu zivkajući trebice koje očito samo pumpaju minutažu?

Nemoral?

Kažu stari, “U naše vrijeme je bilo drugačije”, aludirajući na gole pupkove, reklame, medije i tv program koji redefinira pojam staračke cirkulacije. U njihovo vrijeme nije stajao Smokvin list kraj časopisa Barbie na kioscima, alright, niti su na tevelizoru koji im je bio fikcija kao teleport na romulansku zvijezdu mogli vidjeti mlade djeve koje u donjem vešu pred kamerama govore kako im tampon “baš ugodno stoji i ugodno ga vade i stavljaju”. O porntubeu da se ne priča. Ali, otkud onda toliko kopiladi iz tog vremena i ima li to veze s time što su hodali po kukuruzištima bez gaća uslijed neimaštine?

Uzori danas?

Golda Meir? Condoleeza Rice? Margie Thatcher? Jadranka Kosor? Pa čak i Twiggy, Kate Moss? Madonna? Britney? Billie Holiday? J Lo? Ivana Nečastiva Brkić? Ma jok. Hiltonica. Čitam u jednim novinama pismo redakciji od jedne djevojčice koja časopis čita redovito. Nakon klasičnog hvaljenja rada te novine u uvodu, deklarira svoj uzor za koji moli adresu na koju joj može pisati pismo klasičnog obožavatelja – Hiltonici, najpoznatijoj osobi poznatoj po tome što je poznata. Pita se tada mozak prosječnog I.Q.-a – ZAŠTO? Mala u pismu piše da ju voli zato što je ona tako lijepa, bogata, slavna, uvijek odjevena u skupe krpice, gdje god krene slijedi ju hrpa paparazza i obožavatelja i u očima ove djevojčice je savršenstvo. Dođe ti da se zapitaš – Hiltonica, ona Hiltonica? Neću izlistavati pakete pogrdnih izraza koje bih mogla poslati na njen račun pa ću reći samo jednu riječ – heavily deranged egzhibicionistica sa viškom vremena i kroničnim manjkom inspiracije. Nakon što netko pokaže labia minor toliko puta, postaje zapanjujuće kako je još uvijek nekome zanimljiva. O tome da je njen lik i djelo nekome uzor da se ne priča.

Filmski klasici?

Dobro, ne sami filmski klasici, filmske klasike jako volem, već forsiranje istih (film u kojem Jamezdin prkosi autoritetima, film u kojem Natalie Wood puca po šavovima zbog ljubavi, film zbog kojeg prva crnkinja dobija Oscara…) nauštrb moderne kinematografije, pod izlikom “današnji filmovi nisu ni za gledat jer su prepuni nasilja (ne puno više od prosječne epizode Nindža kornjača), seksa (ne puno više nego u sapunicama koje se svakodnevno vrte na TiViju u podne na svim televizijama), psovanja (ne puno više nego što možemo čuti iz usta prosječnog ‘rvata) itd.itd.”. Kako će onda uz takve zatupljene persone kojima je klimaks sapunjara u kojima se raspletu sve peripetije i svi žive hepi do kraja života proći filmovi kao što su Memento, Snatch, klasik kao Face/off i u biti, svaki film John Wooa dobiti priliku za pogledati, a kamoli doći na listu potencijalnih klasika? A to su samo oni koji mi ovaj moment padaju na pamet…

Nhandu?

Počastila sam se tarantulom prije mjesec-2 dana, Nhandu chromatus vrstom. Nakon silnih peripetija sam završila u ZG i preuzela malo stvorenjce koje me totalno oduševilo svojom pojavom – bezbojan je i abdominalne dlačice su mu nježne i rijetke. Nevjerojatno je to što će taj isti pauk za koji mjesec/godinu izgledati kao voodoo plemenski fetish, šarenih nogu kao Beetlejuice i crvenoguz – po meni jedan od najljepših paukova. Nazvan je Max Cavalera po Maxu Cavaleri, brazilskoj dlakavoj šarenoj beštijetini a u planu je i Phil Anselmo i Tom Arraya Mislim da se osjeća dobro jer sam primijetila da se mali bugger presvukao. To u mojim okvirima znači da mu je vlaga, temperatura i količina dostupne hrane optimalna. E sad, poslikam ja paučića da mogu show offati malog monstruma kao što ljudi oko mene revno mašu slikama svojih kindera. Naravno, reakcija je očekivana, pa fuj pa ovo, pa ono a da se ne priča o reakciji na fotografiju na Google picturesima gdje ponosno stoji muški Nhandu, u svoj svojoj moći i objašnjenju zašto se vrsta zove “chromatus”. Ne očekujem da ljudi vole paukove. Dapače, ne volim ni ja ljude ali, ne možeš imati kriterije za pauka kao za mačku. Volim ja i mace i psiće i piliće i pačiće i žabice i gusjenice i male paličnjake i male bogomoljke i male dubie, pa su mi i male tarantule jako zanimljive. Toliko da bih ga rado nahranila svime navedenim i još mnogim, samo da vidim KAKO LOVI!

Jou?

Ne podnosim jarde, inče, galone, feets i slično. One koji ih koriste još manje, pogotovo zbog ponosa kojim opravdavaju upotrebu istih u kombinaciji sa tradicijom :bljahhhh!: U biti, uopće me ne zanima tko ih i zašto koristi već problem nastaje kad ja moram guglati u potrazi za preračunskim tablicama da vidim “how much weights an ounce”… Ako su japanci mogli zamijeniti shou, gou i, moj favorit, jou sekundama, metrima, kilogramom itd.itd., zašto jednim amerima, proizvođačima svega vrhunskog, od igle do lokomotive to treba biti freakin problem???

U moje vrijeme je bilo drugačije.

Devedeset prve je sve počelo, sjećam se ko da je jučer bilo, svi smo gledali Beverly Hills. Pratili smo kako su se Brandon i Brenda integrirali u novu sredinu, iz Wisconsina (ili od negdje gore slično) u elitni LA kvart. Pa njihovi problemi pa ljubavi pa ovo pa ono… Ne da mi se dalje, serija je prošla jedno 20 sezona. Kasnije je došao moj favorit, serija My so called life sa Claire Danes i Jared Letom koja je u jednoj sezoni rela sve što se dalo reći i u pravi moment stala sa snimanjem. Perfektno. Na početku gimnazije sam pratila i Heartbreak high, australsku seriju koja se razvukla na dosta sezona, ali je bila daleko realnija – likovi, za razliku od onih u Beverly Hillsu, nisu bili bogata bulimična derišta koja su nosila skupe krpice, već su odjeću nosili ciklički, kao i mi, obični smrtnici. Jedna od djevojaka, nice & gentle type, silno je bila zatelebana u problematičnog tipa, i kad god bi nakon brojnih prekida opet završila s njim, nosila bi nekakvu ljubičastu kožnu jaknu, valjda kao neku own personal rebeliju… to je samo jedan mali primjer. Ostale serije su bile čisti šit ili ih se ovaj moment ne mogu sjetiti, a upravo to dodatno pojašnjava kako visoko mišljenje o njima imam (ovo ne znači da sam voljela Beverly Hills, jednostavno je s njim krenulo :D). Dobro, i Felicity sam koji put pogledala ali serija mi je bila zanimljiva kao bowel movement. Nervirao me onaj njen diktafon i prijateljica kojoj je slala sve te svoje proustovske potoke emocija. Danas je drugačije. Problemi današnjih tinejdžera prosječne serije su postali odlasci u bolnicu kao overdozirani, maloljetnička prostitucija itd. a seksualni mnogokuti nisu više nepoznanica. U serijama je više plotera nego dobrica, jer je kao, postalo dobro biti loš. Po serijama mašu iPodima, iBookovima i ostalim trulozapadnim karakterističnim proizvodima a scenarij je vrlo predvidljiv. Ili sam ja ostarila?

Svećenici i resto kreatističke bagre?

Baš danas nešto komentiram sa Debelim svećenike i Pangeu, ljude koji Racoon city generaciji prijete paklenim ognjem i zadrigli debili kojima je i ono malo pameti isprano pa tvrde da su fosili podmetnuti od strane Vrhovnog Zla da bi na kušnju stavili ljude i njihovu vjeru… Grozim se kreacionizma i zatupljene superiorno-nadobudno-sad-ću-te-nadjebati-rečenice “Ako si ti nastala od majmuna, ja nisam.” Uostalom, od kreacionista ni ne očekujem ništa inteligentnije. JBG, ako će ti biti lakše, uvjeravaj se da si nastao/la od mačića, somića, kišne gliste ili šta ti već, shodno afinitetima, odgovara. Pred evolucijom stojim naprosto fascinirana i širom razjapljenih čeljusti, s toliko divljenja zbog iznimne smislenosti, kristalne jasnoće i fascinantnih primjera kako se manifestirala u živom svijetu.. i onda mi se nađu ljudi bez osnovne škole, ili još gore, sa završenim fakultetom (doduše teologijom, ali je činjenica da se još uvijek zavaravam da su akademski obrazovani ljudi makar malo pametni) i isprde se na Darwina. Mrš. I onda kažu da su islamski fundamentalisti fanatici. (oni se makar dobro zabavljaju igrajući Sudden strike :P)

Prijatelji životinja?

Oni me pogotovo ražeste. Oni i svaki njihov nastup u medijima. Onaj period kad su mediji prali Vlatku Kokoš jer se šepirila u risovom krznu u svakoj emisiji koja drži do sebe su pričali o pravima životinja a predstavlja ih neka bespigmentirana letargična nekuhana pileća džigera sa karizmom kao ameba pred plazmotomiju i iberpretencioznim ja-spašavam-male-jebotekaksezovu-živine izrazom lica. Meso skoro ni ne jedem i rado bih prešla na mekinje i zob, krzno nijedne životinje ne bih navukla ni za kakve novce a još manje branila ijednu budalu koja to mrtva-‘ladna napravi, grozim se klanja domaćih životinja iako sam agronom po struci i kobasica mi treba biti usput kao slavonki zadnja misao prije spavanja. Svog zeca Zmaja ne dam pod nož (za klanje, ne za plastičnu operaciju) a izdala sam i proglas o zabrani korištenja riječi “vegeta”, “dinstanje”, “lešo”, “pac” itd. u njegovoj blizini. Podržavam ih i u nastojanju da se poprave uvjeti držanja u pet-shopovima i da ih se pozatvara ako to ne mogu postići. Ali, poblesavim kad se okome na terariste i razne uzgajivače životinja jer su naišli na jednog-2 lošeg gazdu koji je bacio bebu krokodila u wc školjku kad je skužio da mu je žena alergična na reptile. Većina uzgajivača egzotičnijih životinja mi se čini vrlo educiranom, svakodnevno kopaju dodatne informacije o svom ljubimcu i načinima kako da im poboljšaju uvjete života. Najbolji primjer mi je plodnost – u prirodi ženke pauka polože nekoliko stotina jaja od kojih preživi ispod 25%. To znači da iz 600 jaja izađe jedva 150 pauka čiji broj će i dalje drastično opadati uslijed prirodne selekcije. Uzgajivači, s druge strane, u svojim malim biotopima totalno reduciraju selekciju – nema ekstremnih temperatura, ekstremnih poremećaja vlage, manjka hrane ili gladnih majki koje nakon što su pojele svog mužjaka nakon kopulacije, pojedu i svoje bebe. Zato iz jaja izvuku maksimalno.