O bodljikavom Darwinu

Tijekom vožnji cestama u ljetnom periodu često znam biti ožalošćena, pogotovo u područjima linije razgraničenja prirode i “civilizacije”, cestama uz rubove šuma i parkova. Po njima vrlo često leže trupla raznih životinja. Najčešće su to mačke, manji psi, pokoja lisica, zmije, ali i žabe u nekoj od svojih migracija. Ima nešto magično i toplo u ježevima što ih čini toliko simpatičnima i dragima i zašto mi je njih najviše žao. Na ježeve sam slaba.

Redovito ih srećem u proljeće i ljeto u večernjim satima, u zoni prema nasipu. Hodaju osvijetljeni gradskom rasvjetom, brzo tabanajući i šuškajući kada uđu u živice. Kad god je prilika, priđem im, pomazim ih i produžim dalje. Obično se malo ukugliče, šište i pušu, ali ih ne uznemirujem, puštam ih i produžim dalje.

Prije nekoliko dana, tijekom bicikliranja prema stanu i vozeći se Držićevom, spazila sam bebu ježa kraj izlaza iz pothodnika i na rubu trave. Odmah sam sišla s bicikla i pogledala ga izbliza. Opet mi se javio onaj osjećaj žalosti i svojevrsne “krivnje” zbog urbanizacije koja potiskuje njihovo stanište i ubija ih nemilosrdno, apsolutno benigne, korisne i toliko simpatične. Taman kada sam htjela krenuti dalje primijetila sam kako se jež pomaknuo. Sjašila sam s bajka, uzela ježa, umotala ga u nažicanu papirnatu maramicu i odnijela ga kući. Putem sam brzo vrtjela bazu podataka u glavi o ježurkama i tražila poznate informacije – što dati bebi ježu, koliko traje gravidnost, kada progledaju… Po ulasku u kuću razmotala sam maramicu, oprala ježurku pod mlazom mlake vode (bio je pun nekakvog sitnog pijeska) i shvatila koliko je dehidriran – jež je srkao vodu s dlana, iako vodu primarno ne pije u toj dobi. Instinktivno je popio bilo što tekuće dok nije nedugo nakon dobio prvi obrok.

Odzujala sam u nekoliko trgovina, kozjeg mlijeka nigdje nije bilo. Našla sam ga jedva u Plodinama (nota bene, Vindija, 3,5 kn za 0,2 ml) i to samo trajno. Nažalost, kao takvo, nije dovoljno hranjivo, ali nije bilo izbora. U ljekarni nedaleko od stana našla sam dvije plastične šprice za injekcije. Izvadila sam 50 kn, računajući da je makar 10 kn/komad, a magistra me zamolila za sitno jer joj se nije dalo vraćati 49,60 kn. Nisam očito dugo kupovala takve stvari. Požurila sam kući da nahranim ježa, entuzijastična i nabrijana izvan svake mjere.

Jež je navalio na mlijeko i vidno je brzo shvatio koliko je ukusno – ispustila bih par kapi mlijeka na dlan, a on bi ih revno polizao škakljajući me ružičastim jezikom po ruci. Ovako malim ježevima ne smije se davati kravlje mlijeko, najviše zbog laktoze koju će ionako nerazvijena crijeva jedva pretrpjeti i samo će mrcvariti probavu. Pročitala sam kako je preporučivo promasirati abdomen ježa, da bi se ovako malenom primjerku potaknula peristaltika. Takve stvari inače rade mame, ližu male trbuščiće dok jež jede. Uživao je u masaži, nakon koje sam ga parkirala na ručnik u kutiju, da bi odrijemao. Dala sam mu ime Darwin, iako sam znala da se na njega neće nikad odazvati ili mi doći u ruke.

Starost ježa bila je teška za procjenu; budući da je bio slijep, imao je sigurno manje od 14 dana. Ipak, kapci nisu bili srasla ploča, već je duž oka postojala crta koja se u jednom trenutku trebala razdvojiti i dozvoliti ježjem oku da nas pogleda. Bio je vrlo živahan, odličnog apetita, vitalan, trčkarao je tj. trudio se trčkarati – bio je vrlo smiješan, nije znao gdje je ni kamo ide, ali bi samo išao, punim gasom i padajući na stranu ili bradu kada bi loše procijenio korak. Isto tako, bio je ekstra simpatičan kada bi zijevao, vjerujte, nema slađeg prizora od ježa koji sneno zijeva. Negdje sam nabasala i na informaciju kako ježevi ove starosti nemaju razvijen sluh, ali, jednog ranog jutra dok je grmjelo, čuli smo oboje nekakav usplahireni cvilež i panično glasanje. Testirala sam čuje li škripanje plastičnim objektima kraj uha i nije posebno reagirao.

Izbjegavala sam ga razvlačiti po rukama, dala sam mu mira, sna, klope i toplinu u preinačenom terariju. Činilo se da uživa. Vjerojatno fantaziram i antropomorfiziram, ali imam osjećaj kako je stalno bio nasmiješen.

Plan, nekakav okvirni, bio je uzgoj Darwina do potpune samostalnosti i odvoženje u neku od šuma na Medvednici. Računala sam kako je puštanje u prirodu sredinom kolovoza do cca početka rujna moguće dovoljno da se adaptira na šumu, krene povećavati unos količine hrane tijekom dana i razvije instinkt da se nakon pada temperatura zavuče u neku od rupa i othrče zimski san. Najdraži mi je bio kada bih ga prala pod mlazom vode. Uvijek bi prvo trznuo, ušokiran vodom, a onda bi se pružio i vidno uživao u banjanju. Znala sam da će mi biti jako teško odlijepiti se od nekoga toliko simpatičnog i slatkog, ali sam znala da neće biti vrijeme za sebičnost i svoje neke fiks-ideje i želje i obećala sam sebi da ću se sabrati i dati sve od sebe da othranim ježa i pustim ga.

Na moju ogromnu žalost, jež je uginuo nakon 6 dana kod nas. Mogućnosti tj. teorija vezanih za uzrok uginuća imam jedno 40, a nijedna ne mora biti istinita. “Tješim” se samo kako sljedeće jutro na mjestu gdje sam ga našla ne bi dočekao. Ubilo bi ga sunce i visoke temperature ili bicikl/pješak kada bi se nekako doguzao do pločnika. RIP, Darwine.