Oleg Maštruko o iskustvu s američkom ambasadom

Vizni režim

Krajem veljače trebao sam ići u Los Angeles na ono što Microsoft već sada najavljuje kao softverski događaj godine. Istovremeno se javnosti objavljuju čak tri golema produkta, pa se čini da naziv zaista nije pretjeran: nastupaju novi Visual Studio, Windows Server i SQL Server, mega mrcine softverskog svijeta. Unatoč događajima iz nastavka teksta, Mreža i Bug imat će svog čovjeka na licu mjesta, i odgovarajuće praćenje u časopisima i na Bug On Lineu.

Microsoftov poziv na ovaj događaj me obradovao, jer volim putovati, ne previše, ali par puta godišnje – da. S druge strane oceana je, najzad, i profesionalno bitan događaj. Nastupa i Ballmer! Tko zna, možda nam priredi novu točku iz svog Monkeyboy repertoara po kojem je postao poznat na Jubitu!

Inače, ovih dana smo dobili poziv za još jedan, s ovim nevezan događaj u Americi. Taj put sam prvo ponudio kolegi Ivanu Vorasu, jer je riječ o tematici koju ima u malom prstu. Voras me odbio jer mu “religija brani da ide u zemlje za koje mu uzimaju otiske prstiju”. Smijao sam mu se kad je to rekao, smatrajući da je razlog blago rečeno blesav, no pokazat će se da je Voras bio u pravu, a ja glup.

I tu je počelo…

Za put u Ameriku trebalo je srediti vizu – za razliku od nekih drugih država, to ne može srediti ni poslodavac, ni organizator, ni putna agencija, pa niti Veliki Microsoft, već je nužan osobni odlazak do nakaznog bunkera na rubu Zagreba, to jest Američke ambasade, ružnog zdanja sa svih strana opasanog sigurnosnim kamerama, zaštitarima, pregolemim zidovima… Vjerojatno se negdje, skriven iza bedema, hrabro krije i uobičajeni odred marinaca. Konzularni ured prima stranke samo bizarno rano, u terminima od 7 do 9, što mora da stvara goleme probleme ljudima koji ne žive u Zagrebu.

Postupak dobivanja vize je neobično ponižavajući, dugotrajan i ljudski odbojan. Totalitarni birokrati, skriveni iza neprobojnog stakla – da im ljudi kojima su oduzeli mobitele, žlice za kavu i ključeve ne bi nekako naudili – u sobi kojom dominiraju američke zastave i portreti Busha, Cheneya i gospođice Rice, zaprimaju papirologiju. Dekor sa strane predstavljaju posteri u kojima vas se upozorava na zatvorske kazne u slučaju da ste na zahtjev upisali pogrešne podatke! Domaći, hrvatski zaštitari s američkim zastavama na uniformi upozoravaju vas ako napravite i jedan po njima pogrešan korak ili prekoračite neku nevidljivu liniju za nešto. Totalitarka, koje se ne bi posramio ni Staljin!

OK shvatio sam, vi nikoga od ovih ljudi zapravo ne želite u svojoj zemlji i stvorit ćete sve moguće prepreke kako mi u nju ne bismo došli, ne bismo željeli doći, ili ako baš i dođemo, u tome ne bi uživali. Što se mene osobno tiče, nema nikakvih problema, samo to netko treba kazati. Volim otvorene i poštene domaćine: “ne dolazi jer mi smetaš!”. Nema nikakve frke, neću.

U jednom trenutku više jednostavno nisam trpio da me skidaju, razvlače, dižu mi nogavice, pipaju, ponižavaju, ispituju, oduzimaju mi mobitele, olovke, novac, sadržaj džepova s nekim intimnim pojedinostima, foto aparate i tretiraju kao posljednji ljudski otpad i kriminalca. Ja to, jednostavno ni za koga i ni za što neću prolaziti. Moj problem, ili neki širi problem, je što uopće nisam imao najblažeg pojma koliko je cijeli postupak ponižavajući, dugotrajan, mučan, besmislen i jadan. To jednostavno nigdje ne piše. Nema informacije. Nitko ne priča o tome. Držim da je za one koji su to “uspješno” prošli cijela stvar tabu kao, ne znam, silovanje – nešto što je mučno i traumatično i o čemu ne govoriš drugima ako ne moraš. Pokazuješ im slike New Yorka ali ne opisuješ što si prošao da tamo dođeš.

Kap gađenja je, dakle, prelila čašu i jednostavno sam odlučio da ovakvu nakaradnu, negostoljubivu zemlju, koja ponižavanjem i vrijeđanjem dočekuje goste već i kod predaje zahtjeva za vizu, nemam želju otići ni privatno ni profesionalno. Zatražio sam da mi vrate putovnicu i otišao sam, ostavivši im 131 dolar nepovratnog pologa koji je u moje ime uplatio Microsoft. (Očekujem mailove podrške od strane open source zajednice za ovakvo nanošenje izravne financijske štete softverskom divu.)

Da se razumijemo, predaja zahtjeva za vizu je – gotovo ništa. U sigurnosnom pogledu to je niže od odlaska na banku da se podigne novac, niže od dnevne inventure utrška na trafici. Čitavo vrijeme boravka u bunkeru nalazite se u super ograničenom, sa svih strana ozidanom prostoru, a jedini kontakt s konzularnim službenicima imate kroz neprobojno staklo, što je također element koji služi samo da ponizi korisnika, odnosno (nesuđenog) gosta. Ne postoji razgovor, samo naređivanje i ispitivanje.

Nemam osobnu, a ni profesionalnu želju ići u zemlju koja goste i poslovne putnike tretira na način kojem ne bi podvrgao niti psa s ulice.

U mom slučaju, sve se moglo izbjeći samo da negdje postoji jasan opis onoga što podnositelja vize čeka – sati čekanja, pipanja, oduzimanje osobnih stvari, novca, mobitela, ponižavanje na sve moguće načine… Tada se ne bi ni prijavio. Proučio sam sve linkove i dokumente, međutim, opis postupka na samom licu mjesta nigdje nisam našao a mislim da ga je netko, negdje, dužan staviti, čisto da ljudi unaprijed znaju što ih čeka, pa odluče žele li to, ili ne.

Nevjerojatno mi je da su ovakvim životinjskim ponižavanjima izloženi čak i uposlenici američke kompanije (Microsofta) i ljudi koje Microsoft službeno šalje na put! Zbog čega američke kompanije ne traže neku klauzulu da se barem njihove ljude toga poštedi? Oni poslom često idu u SAD, najzad tamo im i je vlasnik. Ne mogu zamisliti da i netko kao Goran Radman prolazi, s oproštenjem, pregled donjeg rublja, podizanje nogavica i oduzimanje novčanika i mobitela?

Čitav niz pitanja koja se postavljaju u podnesku za vizu su protuustavna i protiv međunarodnih normi i pravila. Koliko mi je poznato, po Ženevskoj konvenciji, ratni zarobljenik dužan je kazati samo svoje ime, čin, vojni broj i datum rođenja. U podnesku za vizu, od ljudi čiji status je kilometrima daleko od ratnog zarobljenika, Ameri traže mnogo više – kompletno vojno, i eventualno ratno iskustvo, specijalistička vojna zvanja i tome slično. Da li je ijedno tijelo u Hrvatskoj protestiralo protiv ovog postupka, makar simbolično, ili savjetovalo hrvatskim građanima da ga bojkotiraju?

Najveće poniženje u cijeloj priči, i glavni razlog zašto sam ponukan pisati ovaj tekst, je što mi za Amerikance nemamo vize. Oni nas gnjave i ponižavaju, mi njih ne. Bilo koji Amer može sići s “kruzera” u Zadru ili Dubrovniku i šetati se gradom, da možda ni ne zna u kojoj je državi, a da ga nitko neće pitati za vizu. Shvaćam da su nam njihovi dolari bitni (mada dosta loše stoje), i da smo receptivna turistička zemlja, ali i opet – neki minimum časti i ponosa treba postojati. Zagovaram uvođenje viza za bezobraznike koji nas maltretiraju. Sezonski zaposlimo nekoliko desetaka branitelja da im ubiru lovu u našim ambasadama, ali ako treba i ad hoc na rivama, aerodromima i kopnenim prelazima! Zaradit ćemo.

Na webu sam našao podatke da u Hrvatsku zadnjih godina ulazi oko 130-180.000 Amerikanaca, što u moru turista koje primamo i nije mnogo. Podatke o broju Hrvata koji posjećuju Ameriku nisam našao, ali držim da je ipak osjetno manji. Dakle, u apsolutnim iznosima, oni žele u Hrvatsku znatno više nego mi “želimo” u Ameriku! Zašto im to ne naplatiti, vodeći se onim što je Amerima ionako najbliže, a to je miris novca? Pa što ako ponekog i uvrijedimo, oni nas usred naše zemlje, vrijeđaju i ponižavaju svakodnevno!

Predlažem cijenu vize od 300 dolara. Plus, za one koji se sjete tražiti vizu na samom carinskom prijelazu, nužan zahtjev da kupe tri razglednice s motivima Hrvatske i dvije paintball loptice u glavu. Zašto? Pa, službenici koji izdaju vize moraju imati neki ventil za stres koji se nakupi od obrade toliko papirologije. Znate što je najbolje? Jamčim da uvođenjem ovog postupka broj američkih turista ne bi pao niti za 1% a možda bi se i povećao. Uvjeren sam da bi se mnogi fotografirali sa flekama od paintball loptica, pokazujući to rodbini kao najbolje fotke s ljetovanja i iznimno zanimljiv običaj graničara u tamo nekoj “Kroejši”. Uostalom, unatoč poniženjima, nisam primijetio da je u mojoj grupi itko od Hrvata odustao od vize, osim ovdje potpisanog kolumniste, mada su je nekima vjerojatno odbili naknadno.

Simbolična je i sama adresa američke ambasade – ulica Thomasa Jeffersona! Zagrepčani znaju, ali oni izvan glavnog grada možda ne – do pred koju godinu “ulica Thomasa Jeffersona” bila je obična ledina. Iskreno, ne znam je li tu bila kakva ulica, a i ako jest vjerojatno se zvala Odranski jarak IV ili 2. blatni odvojak. Nakon instalacije američkog bunkera ulica u kojoj je američka grdosija jedino zdanje zove se ulicom Thomasa Jeffersona, da im se bolje dodvorimo? Koliko ja vidim, ulicu u kojoj se u Washingtonu nalazi naša ambasada nitko nije nazvao ulicom Kralja Zvonimira, ili barem Nikole Tesle, koji je zgodna poveznica jer je dobar dio života bio i Amerikanac. Zbog čega toliko udvorništvo, za one koji su nas došli ponižavati?

Ima li u ovoj zemlji još mrva nekog ponosa ili uopće svijesti koliko vrijedimo? Čega se bojimo? Da će nas početi zaobilaziti? Stvar je u tome da – neće. Hrvatska je globalno turistički, obzirom na veličinu, znatno atraktivnija od Amerike. Možda je čak atraktivnija i poslovno, kao mamac za ulagače, prostor za ekspanziju… Mislim, ako mi nećemo sami u to vjerovati, tko će?

Ali ne, nama bolje leži sluganski mentalitet, tiho se, još prije svitanja, slažemo u red ispred konzularnog ulaza u nakazni bunker američkog zdanja, i čekamo da nas “domaći izdajnici” (redari i zaštitari su Hrvati, puni sebe što su umjesto rada za gazdu Sokol Marića dobili američke zastavice na uniforme i plaću u dolarima) počnu maltretirati kao stoku, a kasnije preuzmu i sami Ameri…

I tako, nakon svega, pa i ovog teksta, kojeg “netko negdje” prati i zapisuje, vjerojatno Amerike neću vidjeti barem dok se ne izmjeni vizni režim. Kad bi i tražio novu vizu, što ne namjeravam, vjerojatno je ne bi dobio jer sam od danas valjda zaveden kao neko problematično kenjalo, ako im IT sustav išta vrijedi, a i za manje ljudima odbijaju vize. Bit ću informatičar koji nije vidio Kalifornije i Seattla, otprilike kao katolik koji nije vidio Rim i Papu, ili musliman koji nije išao na hadž! I još protiv te tradicije ovako otvoreno rogobori! Heretik, bože me sačuvaj!

Nikada dosad nisam bio protivnik Amera, čak dapače, u mnogim tekstovima sam zastupao njihovu umjereno pozitivnu ulogu. To se, nažalost, od danas djelomično mijenja. Valjda je izravno iskustvo ophođenja s nekom zemljom i njenom prvom linijom gostoljubivosti ipak nečemu pomoglo? (Molim HULK-ovce da mi jave u kojoj zemlji se proizvodi Linux, možda pređem u prve linije Linuxaša! No kako kažu da sam potkupljiv prvo mi trebaju platiti ćevape i putovanje u narečenu zemlju!).

Oleg Maštruko / četvrtak, 14. veljače 2008.