Estrogenski svartpost

Napisala sam ženski post. Prvi, a vjerojatno i zadnji ovdje ovakvog tipa. Dvoumila sam se, troumila, okačila šleper visoko ironičnih gifova, glittera i sličnog, obrisala većinu a potom i kliknula na botun za objavljivanje. Još uvijek nisam sigurna što mislim o tome.

Šminka & kozmetika

Poprilično mi je zanimljivo kako me dobar dio ljudi s kojima komuniciram preko interneta percipira kao osobu koja se ne šminka, ne voli šminku i skoro pa ne podržava ikakvo šminkanje. Uvijek se pitam ostavljam li zaista dojam zaraslog internetskog trola, temeljito obraslog čekinjama, neurednih obrva i sa spremnim križem i češnjakom kada prema meni krene tuš u gelu. Isti ti ljudi obično se začude kada uđu u naše kupatilo i nađu raznovrsnu šminku. Nije sad da se mažem valjkom i da koristim sve živo istovremeno; samo, kao svaka druga ljubiteljica šminke, volim imati opcije :baloni:

Mama je, otkad znam za sebe, imala na raspolaganju torbicu punu šminke. Količina i vrste šminke tijekom godina opadale su, no uvijek je imala maskaru, dobar puder, hidratantnu kremu i kakvo sjenilo. Znala sam se, kao dijete, zavući u kupatilo, popeti na stolicu da bih dosegnula ogledalo i mazati lice raznim bojama. Počela sam sa šminkom eksperimentirati negdje u šestom osnovne. Ne, nisam se šminkala za nastavu (profesori su bili dosta strogi čak i za lak za nokte, što dobrim dijelom i podržavam, zbilja je smiješno vidjeti petnaestogodišnjakinje nafrakane kao klauni), ali bih se redovito zatvorila u kupatilo s maminim sjenilima i ruževima da bih mogla isprobavati kako mi koja boja i u kombinaciji s nekom drugom stoji. Naučila sam spretno blendati boju na kapcima bar 10-15 godina prije nego sam čula za taj naziv i saznala koji kistovi trebaju za takvo što.

Ne vjerujem u trendove u šminkanju, ne pada mi na pamet razvlačiti sedefasto zeleno sjenilo preko kapaka, povlačiti pink tuš i stavljati violet maskaru zato jer je to neki ofucani dizajner bez ideja proturio pod “modu” ili mu je Nicki Minaj bila inspiracija. Znam što mi stoji i kako to postići, a i kruto vjerujem u odmjerenost, tek popravljanje onoga što imaš i suptilnost.

Imam dosta urednu i zdravu kožu lica, nemam posebnih zamjerki na nju i njezino ponašanje u određenim uvjetima. Volim kvalitetne hranjive kreme. Koža mi je prilično čista i zdrava, tek povremeno izbije nekakav napadaj crvenila, prištić ili nešto. Traju mi dugo jer su me kozmetičarke i prijateljice koje se bave kozmetikom naučile kako prije nanošenja kreme treba aplicirati tonik. Nemate novca za tonike? Skuhajte jaki čaj od kamilice i ružinih latica, procijedite ga i ulijte u bočicu s difuzorom. Dobili ste tonik bolji od bar 50% onih na tržištu, a sigurno sadrži višestruko više kamilice nego oni na kojima je navedeno kako su “od kamilice”.
Nikad, ali nikad ne idem u solarije i sunčanje izbjegavam u širokom luku. Čuvam ten čovječje ribice kao oko u glavi.

Puder koristim, doduše, vrlo štedljivo i skoro pa lokalno, doslovno tamo gdje zatreba. Najbolji kompliment na račun odabira tona (što je ključno s puderima), ničim izazvane, dadu mi osobe koje šokirano kažu, “Ti imaš puder na licu? Uopće se ne primijeti!”. Ovdje je najbolji kritičar Lazić, prilično otvoren i koji brzo reagira ako na meni primijeti nešto neuobičajene nijanse i što mi (možda) ne stoji. Nema mi boljeg arbitrarnog oka od njega.

Oči su mi malene, doslovno traže malo boje. Bez šminke izgledam kao Kanađani iz Southparka, vidiš samo šarenice koje su kod mene besprijekorno tamne. Nemaju nijedan svjetliji prošar, ništa, samo tamnu monotoniju. Stoga su maskara & tuš definitivno najbitniji komadi šminke koje imam.

Tuš stavljam duž gornjeg kapka zadnjih 10 godina redovito, skoro svaki dan i radim to potpuno makinalno i bez trzanja. Ne šminkam se isključivo kada sam cijeli dan u kući, idem u prirodu ili ciljano držim kožu bez šminke jer planiram nanositi maske za čišćenje. Ono što najviše volim i obavezno koristim u ovoj shemi nekako su sjenila. Imam jedno 20-ak paleta (mono/duo/trio/n) uglavnom sivkastih i antracit nijansi, kao i onih zemljanih tonova. Ovaj trio vrlo jednostavno otvori moje oči, definira ih i čini ih ugodnijima. Doslovno omekša moje resting bitch face, što je poželjno jer moje lice, ako sam ozbiljna i bez šminke, izgleda kao da idem nekoga prebiti.

S tim da ovo nije neka moja osobna paranoja, imaginarni kompleks nastao uslijed beskrajnog #firstworldproblem blejanja u ogledalo. Meni redovito govore da se, pobogu, ne odvajam od šminke jer bez nje izgledam spooky. Čak je i mama, osoba koja bi defaultno trebala podržavati svoje dijete i nemilosrdno lagati sve u svrhu dizanja samopouzdanja podmlatka, otvoreno rekla nešto tipa: “Znaš šta, nisi baš neka mačka, imaš zanimljiv karakter i sve to, al daj se malo namaži, dodaj malo boje oko očiju!”. Hvala, mama. :misli:

Ne crtam obrve. Evar.

Ruževe ne nosim. Nijedna mi se boja ne sviđa i uopće nemam potrebu bojati usne. Dovoljan mi je balzam za usne i imam ih uvijek nekoliko na više mjesta. Rado ih i sama pravim, kada mi sine ideja za zanimljivu kombinaciju sirovina. Upravo se dovršava tj. hladi DIY balzam od kokosovog ulja i kakaovog maslaca. Isto tako, nikad ne koristim rumenila za obraze, sjajila, ništa što sadrži šljokice i glitter.

Yuck.

Umjetne sam trepavice stavila jednom. Iz čiste znatiželje, samo da vidim kako će to izgledati, koliko ih je teško staviti i skinuti s kapka. Slika je gro stara, ali evo, kad je bal…

Nošenje trepavica nije bio baš nikakav problem, samo je moje oko potpuno nenaviklo na osjećaj da su mi na kapcima parkirani leptiri. Nisam to nikad ponovila, mislim da u bespućima polica u kupatilu još uvijek negdje imam te fejk trepavice i ljepilo

Srećom, ne mučim se s kožom. Rijetko se ljušti, peruta ili pokazuje bilo kakve naznake iritacije, što me čudi jer se peruckam prilično često. Imam pola sata vremena prije nečega? Tuš. Skuhala sam ručak i povukla miris od pirjanja na sebe? Tuš. Perem kosu? Mogla bih se i istuširati. Pa što ako sam se već nekoliko puta otuširala? Tuš, tuš, tuš! Ono bizarno, tuširam se u vodi temperature nalik onoj tekuće lave. Kupatilo nakon mog tuširanja izgleda kao turska kupelj. Ne znam odakle to, ali postoji teorija :trep:

Rijetko nanosim mlijeka za tijelo, ulja i slično. Povremeno kupim neka od njih s namjerom da se “utreniram” češće masirati se, ali mi se to toliko ne da da je neopisivo. Lijena sam za bilo kakva mazuckanja, trackanja i slično.

Nosim tamne, nudeaste i neutralne lakove za nokte, tek imam poneku bočicu zelenog laka (padam na boju petroleja). Sve drugo – nikako.

Kosa

Trenutno imam paž koji puštam s namjerom vezivanja repa. Prerasli su mi svi undercuti, išišavanja i eksperimenti i vraća se stari volumen.

Ne koristim boje za kosu, kane i slično. U super je stanju, zdrava je, sjajna, tek ponegdje probija srebrna vlas radi kojih sigurno nemam plan više bojati ju. Prirodno je blago valovita i lako se njome manipulira. Koristim razne šampone, kako mi koji dopadne pod ruke, povremeno radim i svoje primjerke. Više radi znatiželje i eksperimenta nego nekakve opsesije da imam nešto “priiiiiiiiiiiiiiiiirodno” na kosi. Redovito ju mažem raznim uljima i serumima za kosu. Mislim da nema branda kojeg nisam testirala na kosi. Kako ju feniram i često peglam da bude uredna i zaglađena, ovakve su metode hranjenja nužne. Redovito stavljam maske, pakunge, razna ulja, proučavam recepture, omjere i kombinacije i zbilja uživam u tome.

Semper ubi sub ubi

Ajmo dalje. Odjeća. Kao i s ostalim stvarima vezanima za izgled, nastojim imati mjeru. Nakon srednjoškolske tamne faze i po dolasku na fakultet razvila sam afinitet prema jarkim i jasnim bojama, da bi one unazad 4-5 godina postupno skoro pa potpuno nestale. Ormar mi je doslovno 50 shades of grey, s ponekom zelenom, tamnom ljubičastom i sl. Volim jednostavne svevremenske komade, ne diram kitsch, ne mogu se zamisliti u podrapanim hlačama, odjeći s bilo kakvim rupama, našivenim kristalićima…

Prolazim priličnu agoniju kada tražim specifični komad odjeće, primjerak kakav mi za neku prigodu treba i zamislila sam ga kao nužnog i potrebnog u nekoj kombinaciji jer ga vrlo rijetko i nađem.

Obično haram po basic odjelima, bježim od ikakvog non-pamuk materijala, čipke, animalnih printeva, šifona i bilo čega što nije nekakav umjereni i suptilni đir. Šijem, pletem, heklam i redovito adaptiram odjeću svojim željama, kupujem materijale i pretvaram u neke svoje ideje. Koristim svaku priliku da nešto novo skemijam i pretvorim nacrt iz glave u nešto nosivo i unikatno. Nažalost, ova je zima bila nikakva – napravila sam hrpu kapa i vunenih šalova, da bih već prije mjesec dana prestala nositi ih jer je bilo dovoljno vruće.

Svako toliko radim ogromni detox ormara. U oglasnike raširim odjeću i u vrlo kratkom roku prepolovim lager. Iako volim misliti da sam jednostavna s odjećom i obućom (imam 2 x Steel boots, 1 x apostolke, 2 x patike, 1 x balerinke) odnekud uvijek izviru stvari za koje mi nije jasno otkud su kod mene. Ponekad kupim nešto što obučem doslovno jednom, ili nijednom (tužno, znam), ali se tješim kako uvijek lako rasprodam sve i ne opterećujem se da će mi nešto zaglaviti.

Nakićenje, kićenje i nekićenje

Volim zanimljiv nakit i rado nosim poneki detalj. Uglavnom ga radim sama, igrajući se s drvetom, poludragim kamenjem i komadima metala. Najdraža mi je uperličena crna lava i mislim da nema dana bez makar jedne takve perle na meni.

Skarifikacija, tetovaža i pirseva se grozim, kao i bilo čega što se ne može oprati s kože ili ostavlja trajan trag. Najvećom retardacijom smatram naušnice za proširivanje rupe na ušnim resicama. Vidjela sam xy uški s rupama od tih naušnica i malo za reć da mi ne ide u glavu je li se makar jedna od tih osoba zapitala na što će ličiti uho kad se plug izvadi van bez namjere da se vrati nazad. UGH.

Dijelom žalim što imam rupice na ušima; godinama nisam nosila baš nikakve naušnice. Dijelom i zato što kaciga ne trpi ništa na ušima osim vrlo suptilnih komada. Dugo dugo dugo nosim čiste obične plugove, po jednostavnosti nemaju premca. Radi se samo o dvije male crne točke. Savršeno nešto.

Nedavno sam baš razmišljala, hipotetski, što bih tetovirala kada bih se odlučila na tetoviranje. Bilo kakva imena, datumi, patetični citati i pretenciozni bullshit tipa “ounli gad ken đađ mi”, krasopisi, stihovi, simboli bandova, perje, ćajniz ili đepniz ideogrami, maslačkove ahenije ili išta slično ne dolazi u obzir. Osim što je kliše, i jeftin je kliše. Ja, iskreno, ne znam kakav motiv mora postojati da ga iscrtam na koži i želim gledati idućih 20, 30 ili nedobog 40 godina.

Mršavost, debljina i torokanje o zlima Photoshopa

Do svoje tridesete godine uporno sam slušala kako sam mršava. Od malih nogu skakalo se po mom strpljenju kako sam “bolesna”, “žgoljavica”, “rugoba” a nije pomagala ni činjenica kako sam dugi niz godina bila i anemično blijedo čeljade. U jednom se trenu sve promijenilo. Svaka osoba koja je prije isticala kako sam koščata i “žgoljava” odjednom je dobila poriv dijeliti utiske kako sam dobila “koju kilu više” i kako sam “baš taman”. Nisam nikad brigala o kilama, niti me ikad pogađalo svo ovo davljenje fotošopiranim ženama koje je uzelo i više nego što je potrebno maha. Podržavam Photoshop i korekcije. Modna fotografija za editorijale i naslovnice nije nešto što basic bitch okine u wc-u lokalne kafane i opizdi Retricom po loše eksponiranoj sličkici prije uploada na Instagram – većina korekcija je dobrodošla. Naravno da će koža biti bolje osvijetljena, koji kg viška uklonjen, linija korigirana. Naravno, fotošoperske apsurde ne samo da ne shvaćam ozbiljno već su smiješni – ne treba zaboraviti da je to samo marketing i ne treba ga shvaćati ozbiljno, kao što nitko pametan ne očekuje mekdonaldsov sendvič identičan onome s billboarda.