05 / kume, izgori kesa!

18.7.
četvrtak

Dan prije odradili smo odlazak u Pripjat. Cilj ovoga dana bio je prelazak granice Ukrajina – Ruska Federacija. Rusija, čovječe!

Ustajanje u hostelu u Kijevu nekako najbolje opisuje naša jutra prije polaska – probudimo se kao vještice oko 6 a krenemo u 9, ako baš požurimo. Nije da me sekira, na godišnjem smo, ali me skoro pa čudi koliko ujutro možemo meškoljiti se i pričati prije nego upalimo motor. Ne pomaže ni tona impresija od polaska, kao i povezivanje situacija s onima prehodno stečenima ljeto prije i ljeto prije njega.

Izlazak iz Kijeva je trajao prilično. Trajao bi kraće da nije bilo jutarnjeg kaosa u prometu velevelevelegrada i da nismo imali okršaj sa policijom.

Pogledajte ovu sliku.

Vidite ovaj luk, skretanje kroz koje su prošla tri auta, iz naše perspektive slijeva na desno?

E, mi smo išli obrnuto, kroz skretanje na desno. Ne znajući da na toj cesti postoji pravilo o vremenu prometovanja obzirom na doba dana – ujutro je moguće voziti se slijeva na desno kroz skretanje a obrnuto je zabranjeno, dok je navečer zabranjeno voziti se slijeva na desno a dozvoljeno zdesna na lijevo. Obrnuto. Nismo jedini. Bio je cijeli niz auta koji su zbunjeno gledali u nadrndanog cajca ali nama je mahnuo. Vidio dvije budale na motoru, pa ajd, fuš-time. Skinuo je Lazića sa motora, siđoh i ja, zove ga u auto. Dovoljno dugo se vozim sa njim da znam što ovo znači . Cajac vadi čitabu, drži predavanje o vožnji u za to doba dana zabranjenom smjeru… Prateći što rade i kako diskutiraju, iskoristila sam priliku i poslikala trenutak ove salse.

Oprostit ćete na lošem kadriranju, pokušavala sam izgledati što ležernije i ne-slikajuće dok je policajac glumio da ne vidi novac koji se, eto, odnekud misteriozno stvorio na mjenjaču.

Izmigoljili smo se dajući mu siću, nekakvih 5 eura i 30 grivni, što sve skupa iznosi oko 50 kn. Šta su ti standardi

Vrijeme je bilo straobalno prelijepo. Evo par slika kao dokaz.

Uz cestu sam viđala dosta kombajna kako vrše žitarice, u jeku je bila kampanja strnjina. Uvijek mi je lijepo vidjeti rad u poljima kada prolazim kroz neku od država. Ipak, ništa ne može nadmašiti billboard za izbor Miss Blonde Ukraine koji smo vidjeli dvije godine prije na ulazu u Kijev i za koji sam se iskreno zabrinula da je prvi i posljednji takav. Nismo ostali razočarani

Sve izgleda bolje kad ti se sa plakata smiješe Kamalija, Monro, Valerija Kruk i Oksana Vojaž

Usput prema granici maznuli smo rundu šašlika (ukr. шашлы́к) aka ražnjića, sok i nekakvu kvazi salatu. Iako me fiskalizacija u svakodnevnom životu dovoljno često i jako pere da znam da ju ne volim pretjerano, moram priznati da sam, kada sam vidjela račun koji mi je izdan

(ne mogu vjerovati da ću ovo reći) skoro pa požalila što nisam te iste ražnjiće pojela kod nas i dobila račun koji ima nekakav kredibilitet.

U posljednjem gradu pred granicu stali smo po par stvarčica u trgovinu. Ostala sam kod motora i promatrala lokalni kaos dok je Lazić otišao u nabavu. Vratio se pola sata vrišteći od smijeha i inzistiranjem da se vratimo skupa u trgovinu, da upoznam Olgu.

Olga je simpatična žena u zrelim godinama. Krasi ju srdačnost i toplina, široki osmijeh i uslužnost. Oduševio ju je naš turizam u malom gradiću i nije to krila. No, što je nasmijalo Lazića?

Ušao ja u trgovinu s namjerom da kupim wc-papir, mašem rukama, objašnjavam, žena ne panjimaje i pita “Do you speak english”? Oduševljeno sam dreknuo, “Yes, yes!” klimajući afirmativno glavom, na što sam odmah prionuo sa objašnjavanjem što sve trebam. I ona me u pol te priče prekine, nabrajajući, “Sleep, table, day, bread”. I stane, šutke me gledajući.

Nema veze bila je strašno simpatična. Oduševila se što ju slikamo i odmah je pitala gdje je izrađena slika. Nažalost, 350-tka ne izbacuje slike kao polaroid.

Na granici rokenrol koji je nadmašio sva očekivanja. Znaš da si u siromašnoj i korumpiranoj državi i znaš da malo toga štima. Ipak, oduševljenju nema kraja kada krene žicanje novca od strane državnih službenika. Iz pera Lazića:

Dolazimo na granicu i naravno prvo nas dočekuje vojnik koji zapisuje model motora i koliko nas je na motoru i prije nego nam je dao papir nas pita da mu damo neki poklon. OK, nema frke, vadim pripremljene hrvatske kovanice da mu dam nešto trofejno. Ali ne, on bi radije eure i to 20 ako je ikako moguće. Još uvijek mi škrto srce radi na preskokce zbog zadnje 2 mitarine koje sam ostavio na ukrajinskim cestama, tako da sam odlučan da ovaj beznačajni lik na granici ne dobije ništa. Ali lik je uporan, čak pomalo i jadan u svom moljenju. Kad je vidio da neće dobiti ništa pušta nas, ali sigurno je 5 minuta kumio i molio. Ostavio nam je jako loš okus u ustima. Dolazimo do lika koji pregledava putovnice i on kreće sa istom pjesmom. Daj nekakav poklon. Njemu nudim trofejne EUR kovanice, ali i on bi radije papirnatih 20 EUR, a ja radije ne bih dao, pa i s njim pjevam istu pjesmu. Kombiniram riječi “nemam” i “nedam”. Ovaj lik je malo tvrđi orah pa me zove u neku sobu u kojoj stoji plakat da ako me službenici traže mito da nazovem njihovu službu za suzbijanje mita i korupcije. Ironija veća od carinikove škembe. Uporan je lik da dobije 20 EUR i kad je vidio da nemam namjeru dati lovu izlazi ljut iz kabine, uzima papire od motora i kreće pregledavanje motora. Zagleda prtljagu, traži serijski broj motora i vidim da će tu biti pizdarije, pa vadim 100 rublja (nešto manje od 20kn) i guram mu u ruke. Lik mi vraća papira i odlazi tražiti drugu žrtvu. Uf, jeftino sam prošao.

Rusija

Ruska je granica daleko ozbiljnija. Odmah ti je jasno da tu nema cile-mile. Zadržalo nas je ispunjavanje obrazaca i uvjeravanje da smo bezopasni (ne nosimo pištolje, eksploziv, narkotike spika), motor je morao biti privremeno uvezen i morao je izaći sa nama što će se kasnije pokazati kao vrlo otegotna stvar, ali osjećaj po ulasku je neprocjenjiv.

Ušli smo u Rusiju!

Nizala su se mirna sela, lijepa ali siromašna, ogromna polja, ljudi, pogotovo dvije turbosimpatične prodavačice/gorivopuniteljice… Inače, u Rusiji prvo platiš gorivo a potom ga točiš. Ako postoji razlog za to, vrate ti razliku ili doplatiš. Vjerujem da postoji dobar razlog za to. Cijena goriva je za naše standarde brutalno niska – litra košta 5 kuna.

Parkirali smo motor u polju, podignuli šator i za laku noć, Rusija nas je počastila Sunčevim halom

Total: 425 km.