Autodestrukcija?

I’m a person just like you, but I’ve got better things to do
than sit around and fuck my head, hang out with the living dead
snort some white shit up my nose, pass out at the shows
I don’t even think about speed – that’s something I just don’t need…
— Minor Threat, 1981.

np: RAGE AGAINST THE MACHINE – renegades of funk

Krenut ću sa vijestima. Doduše, ne previše svježima jer sam prelijena za socijaliziranje – osam sati sam na poslu, a kad parkiram bicikl i raskomotim se, štrikam HTML, hranim ljubimce, čitam materijale za posljednji ispit ili se odmaram. Ne zanima me kojoj susjedi poštar zvoni dvaput niti znam čija su izvanbračna djeca u najavi u ulici u idućih šest mjeseci. Nije me briga – ne želim znati.
Preksinoć je 20 metara od moje kuće bila prometna nesreća. Spavala sam kao drvosječa koji pili sekvoje i nisam pojma imala šta se dogodilo dok me ljudi nisu počeli zapitkivati. Prema dobro infomiranim susjedama, radi se o par dečkiju cca 20 godina koji su se u stanju visoke post-oproštajna-fešta intoksikacije alkoholom zaputili autom iz Dragalića prema Gradiški, preko Prvče. Negdje oko 10 navečer. Cesta od Poljana do glavne ceste koja spaja Visoku Gredu i grad čini par kilometara savršeno glatke ceste. Vozač, očito ne pretjerano pametan + trešten pijan nagazi na gas, strga znak “stop” i završi drito u potoku. Nije ni pokušao skrenuti na cestu. Jedan je mrtav, drugom bi bilo bolje da je mrtav jer vegetira u bolnici.
Danas smo Lazić i ja odjahali do mjesta gdje je bilo stradavanje. Na mjestu iščupanog znaka se nalazi, štajaznam, barem 50 lampiona i buket šugavog plastičnog cvijeća. Ne želim zvučati pretenciozno i svisoka, ali u moment prilaska lampionima bi mi prva spontana reakcija bila pošutati sve te besmislene svijeće + kič kineske lampione na baterije. Zašto? Zato što se to nije moralo dogoditi. Smrt je posljedica njihove loše procjene i gluposti u izravnoj vezi s primitivnim odgojem i primitivnim globalnim stavom da alkohol nije toliki problem. Naravno da nije – ali čemu onda toliko stradavanja na cestama prouzročenih alkoholom?

Iako se ne volim baš svrstavati u grupacije, sektoidne tvorbe i etiketirati se, najlakše bi bilo identificirati se kao straight edger – sXe – ne pijem alkohol, ne pušim, ne pijem kavu, ne pijem lijekove, osim u krajnjoj nuždi. Živim predvidljivo i uredno, spavam osam sati svaku noć i jedem ručak od juhe do pečenja, izbjegavam zadimljene prostore i ljude koji ih takvima čine. Malo mi nedostaje do čekanja poštara svaki mjesec trinaestog sa penzijicom, štreber-penzioner. Urokana gerila me nimalo ne dotiče i uvijek ću radije odabrati parkiranje pred film uz brdo kokica ili odlazak u prirodu nego u kakav kafić.
Alkohol ne konzumiram jer mi smrdi. Nepodnošljivo. Zadnju čašu vina sam glatko odbila danas za ručkom na poslu, pravdajući se ogavnim smradom koji mi smeta toliko da ni zrelije voćke ne jedem. Kod mene postoji faktički kompulzivna selekcija biljnih plodova obzirom na zrelost, boju i miris jer me okus maceriranog biljnog tkiva tjera na povraćanje. Cigarete me užasno smetaju i pretvaram se u pomahnitalog egzorcista kada mi u nepušačkom kupeu netko zapali pred nosom – nije me briga kako se, čime i koliko netko truje, dokle god ja nisam primorana snifati njegove ispušne plinove – promptno ih deložiram iz kupea, samoinicijativno ili pomoću konduktera. Kava je stimulans koji me nasmijava, nepojmljivo mi je besmisleno kako netko može ovisiti o šalici nekog napitka – ljudi hodaju kao zombiji i potpuno su nefunkcionalni dok ne istoče dva decilitra te smrdljive odurne tekućine u sebe. Narkotici su mi pogotovo nepojmljivi, od vikend-junkie preparata do uzročnika dugoročnije ovisnosti. No, radi priče, vraćam se na alkohol.

Najgore su obiteljske svečanosti, gdje su alkoholna pića neizbježna kao crveno meso koje se kupalo u životinjskoj masti. Moj stric, samodeklarirani gurman i poznavatelj kvalitetnog vina, poznat je kao žešći pain in the ass kad je u pitanju alkohol, pogotovo onaj koji sam proizvede od svog voća i žitarica. Postaje nasrtljiv i katkad zbilja dosadan u argumentiranju pro-konzumacije i jeftinih lajni koje me ne uspiju natjerati ni da omirišim vino a kamoli da uz izraz lica u grču (i pokušaj da izgledam dovoljno stručno) kažem “Mmmmm, da, ovo je predobro, koja je godina?”. Moš mislit.
Od malih nogu nam se protura alkohol kao nešto normalno i prihvatljivo. Društvo nam je ustrojeno tako da u kućama uvijek stoji boca žestokog pića i vina kojim častimo goste. Nikad se nitko nije zapitao kako prolaze obitelji pijanaca na proputovanju kod rođaka i prijatelja, kada od kuće do kuće idu s namjerom da utaže svoju neizmjernu žeđ? Pijanog čovjeka treba podnijeti – zašto najgore moraju proći njegovi najbliži?
Specifičan je i teen period kad se želimo uklopiti u društvo i biti prihvaćeni od sebi jednakih. Gdje balavci u Novoj Gradiški mogu izaći i šta mogu raditi? Gdjegod aterirali na proputovanju subotnjom večeri, 80% ih cucla bocu s bambusom. Manjina je primorana ili uklopiti se, jer nemoguće je sjediti kraj pijanih ljudi i pokušati vršiti normalnu konverzaciju, ili otići kući i gledati Bingo show ili akcijski film C-kategorije na RTL-u u prime-timeu. Iako, ista situacija je u Bangaloreu, Malmou, Djiboutiju, Perthu, Tisovcu… – civilizacija još nije razvila imunitet na ovu glupost.
Koliko primitivizam daleko može otići pokazuje i izjava J.Š. koja je jednom provalila da muškarac koji ne pije nije dovoljno muškarac ili nije uopće, referirajući se na Lazića koji nije htio otpiti gutljaj piva. Po meni bi on bio daleko veća pussy da je tada poslušao nju i u strahu od potvrđivanja njenog argumenta popio pivo. Lazić kao Lazić, okrenuo je sve na foru i polupijanu ženu otresao u nanosekundi. Kakav je sam stav kad te polupijana budala nagovori da ga se odrekneš? Ujedno, analogno ovome, ona je muškarčina i pol. Viva ludež.
Najopasniji su pijanci, najveće muškarčine na svijetu. Nije Lazić jednom nazvao policiju i objasnio na kojoj relaciji se nalazi pijani vozač koji vozi veleslalom od bandere do bandere na suprotnim stranama ceste. Lazić u toj situaciji nije drski seronja koji ne podržava vozače, već je savjestan sugrađanin koji osim što pazi na mene i sebe, pazi i na ostale ljude na cestama. Drski seronja je isključivo pijani vozač koji ne može priznati sebi i drugima da je toliko pijan da ne može voziti jer bi ga tada društvo sa’ranilo uz roza latice i polupederske optužbe. Takav izlazi na cestu i glumi bombu sa malim satnim mehanizmom. Grozno.

Smeta me alkoholna propaganda na TV-u. Smeta me reklama za svaki veći brand piva koje je dostupno u trgovinama. Smeta me ova država koja samo radi novca dozvoljava uzročnika razaranja brojnih obitelji, od pijanih roditelja do prerano umrle djece i obratno. Smeta me fraza “zabava počinje ovdje” koja u oriđiđi izdanju prati jedan značajan brand piva – možemo li se zabaviti bez opijanja? Nemamo li mi izbora, osim da pod utjecajem sublimirane poruke svaku zabavu započnemo pijuckanjem alkohola? Zar je toliko teško prići djevojci ili tipu trijezan? Iz prve ruke znam, adrenalin puca najjače kad skupiš muda i napraviš pribran nešto što nikad nisi mislio da će ti pasti na pamet, a kamoli da ćeš plan i materijalizirati. Zašto u takvim situacijama biti pijan? Ili čak u tolikoj mjeri da se ne sjećamo događaja? To je šteta…

Cijenim Lazića, enormno iznad svake druge osobe. Jedina je muška osoba koja će radije odbijati nasrtaje napornih polupijanaca i onih sa tendencijom da to postanu nego popiti gutljaj vina i ušutkati ih makar na tren. Ali, zato ću se s Lazićem uputiti bilo kad u bilo kojem smjeru u/na bilo kojem vozilu jer znam da mu nije smrdan osjećaj za ravnotežu. Znam da može savršeno rasuđivati svaku situaciju i djelovati promptno, nalazio se na cesti oko Doline ili u centru Zagreba, a time mi pruža osjećaj sigurnosti kao nijedan zračni jastuk, polica osiguranja ili išta slično.