Kakve veze ima otočje u Arktičkom oceanu sa sjemenkama?

np: NINE INCH NAILS – right where it belongs

Od priče i pjesme o Doomsdayu, a priznajmo – ekraniziran je, opisan i opjevan mali bezbroj puta, nitko se kruha nije najeo (u doslovnom smislu riječi). Rijetki su ljudi koji razmišljaju praktično i dugoročno a ovaj post je posvećen ideologiji globalne banke sjemena (nor. Svalbard globale frøhvelv) i ostvarivanju zaliha koje bi mogle dobro doći u slučaju post-apokaliptične nestašice hrane. Samoj ideji, a i izvedbi se ne mogu dovoljno nadiviti i duboko se klanjam perceptivnim norvežanima, točnije, norveškoj vladi koja je projekt inicirala i realizirala.
Najprije bi trebalo malo redefinirati pojam ove banke. Naime, u vrijeme promocije institucije se pisalo masovno o post-apokalipsi i zalihama koje bi trebale nahraniti cijeli svijet. Novinari, po običaju, pretjeruju. Poanta zalihe je sigurna konzervacija uzoraka sjemenskog materijala koji bi bili dostupni kada god je potrebno nekoj državi, tj. kada nekoj vrsti ili sorti zaprijeti nestanak. Znači, Norveška nudi svakoj državi održavanje u opako dobro smišljenim uvjetima dok ne zatreba. Kad nastupi Doomsday, onda je već kasno…

Gdje je banka sjemena?

Prvo ćemo pogledati kartu i naći Svalbard. To je arhipelag u Norveškom moru, otprilike na pola puta između sjevernog pola i Nordkappa. Nalaze se u okviru 74° do 81° stupnja sjeverne geografske širine i 10° do 35° istočne geografske dužine. Sjevernoatlantska morska struja drži vode Svalbarda prohodnima cijele godine, prosječna srpanjska temperatura se vrti oko 5°C a siječanjska oko -12°C. Banka je smještena u spilji u permafrostu izvan Longyearbyena, prekoputa aerodroma. Nalazi se na 130 metara nadmorske visine i za potrebe konstrukcije je svrdlana planina do 120 metara. Sastoji se od tri podzemne komore od cca 1 200 kubnih metara. Ulaz u spilju je jedini vidljivi dio i njegov krov je konstruiran od materijala koji reflektira auroru borealis, a na njega se nadovezuje 100-metarski tunel.

Formalno je otvorena 26.2.2008. godine, gradnja banke je koštala Kraljevinu Norvešku 45 milijuna kruna, koja sve snosi sama.

Zašto Svalbard?

Ideja je nastala 1983. godine u svrhu održavanja biljnog diverziteta. U razmatranju su bili Grenland i veliko gorje Norveške – Jotunheim (nota bene, nazvano prema rasi divova u njihovoj mitologiji), no presudilo je otočje. Evo kako odabir lokacije komentiraju osnivači:

Svalbard is a unique location for such a facility in multiple ways. Svalbard has perfect climate and geology for an underground cold storage. Because of the permafrost, the temperature will never rise above minus 3,5 Celsius. The sandstone at Svalbard is stable to build in and low in radiation. In terms of security, Svalbard scores high compared to the locations of many other gene banks in the world. The infrastructure is good with daily flights and with reliable source of energy.

Sama Kraljevina Norveška je sociopolitički iznimno stabilna država sa visokim standardom života i sigurnošću, koja može održavati zaštitu ekološkog balansa otočja na kojem je osnovana banka sjemena, što dolazi do izražaja u stabilnosti uvjeta održavanja zaliha. Svalbard danas služi praktički samo za potrebe istraživanja geologa i geofizičara… nešto kao Antarktika u malom. I debelo zaštićenom.

Kako su formirani uzorci i kako se skladište?

Danas se na stol prosječno iznosi oko 12 biljnih vrsta (tužno, jelda?), dok je tijekom povijesti korišteno oko 7 000 vrsta. Unutar svake vrste postoji formiran sortiment, na čijoj selekciji rade agronomi i genetičari diljem svijeta. Upravo taj širok raspon sorti iz što više predjela planeta je ključan – cilj je skupiti što više stabilnih sorata radi očuvanja u slučaju kakve katastrofe, a matičnoj državi se obećaje besplatno skladištenje uzoraka i vraćanje istih nazad vlasnicima na zahtjev. Troškove slanja snosi pošiljatelj, osim u slučaju država u razvoju i internacionalnih banaka genetskog materijala, kada ih snosi Fond za internacionalnu raznolikost ratarskih kultura. Rok trajanja sjemenki, preciznije, sposobnost klijanja koja je ključna za ovu zalihu, ovisi o vrsti. Sjemenkama je u internacionalno dogovorenim uvjetima niskih temperatura (-18°C) i smanjenog dotoka kisika usporen metabolizam i proces starenja. Računa se na moguće prisilne redukcije izvora energije, no tu na scenu stupa permafrost koji bi bio iskorišten kao prirodno talentirani frižiderizator i održavatelj ove fascinantne klima-komore. Iz uzoraka se kontinuirano uzimaju sjemenke, siju i uzgajaju. Nakon žetve se sjeme vraća natrag u uzorke i tako kontinuirano održava “svježa” zaliha. GMO sjeme je nepoželjno i za ulazak traži ogroman papirološki protokol.
Kapacitet banke je 4,5 milijuna različitih uzoraka. Svaki uzorak čini 500 sjemenki, a laganom kalkulacijom dolazimo do 2,25 bilijuna sjemenki u banci. Prioritet su vrste biljaka značajne za proizvodnju hrane za čovjeka i životinje, naravno. Meni je zanimljiv podatak da banka nema mogućnost testiranja vitalnosti sjemenki, ali je spremna prihvatiti nove pošiljke od strane matične države koja postane svjesna da je njihov sjemenski materijal izgubio životnu energiju. Uzorci leže u posebnim kutijama, od milja zvanim “crne kutije”, s posebnim kriterijima manipulacije – položeni uzorci ostaju u zapečaćenim paketima, osim ako drugačije želi institucija koja ih polaže. Ujedno, banka je dužna slati uzorke samo pošiljatelju.
Prvi paket je stigao 30. siječnja ove godine iz Afrike. Radi se o 21 kutiji sa 7 000 uzoraka od 36 afričkih nacija, koje sve skupa teže oko 330 kilograma.

Worst case scenario?

Pomalo sam katastrofičar po prirodi i smatram da bi sjemenke, kasnije biljke, imale u slučaju kakve gadne eskalacije značajno teži posao rasta i razvoja u post-apokaliptičnim uvjetima, od klijanja do stvaranja prinosa. Konzervira se strogo selekcioniran sjemenski materijal, čist od bolesti i genetskih deformacija – vjerujem da nijedna država ne želi riskirati slanjem mrtvih sjemenki ili fuzariozne pšenice. ALI… Te iste sjemenke će jednog dana izaći sterilizirane iz banke, nakon što su provele (hipotetska; evo malo optimizma) stoljeća u savršenim uvjetima konzervacije i biti će stavljene u njima potpuno strane uvjete. To što će ih vani dočekati, to je onaj gadan dio. Dok su se one lagano frižiderizirale i uživale, svi ovi fitopatogeni gladni finog biljnog tkiva bi pod utjecajem visokih/niskih temperatura, jake radijacije, zračnih struja, oborina itd. evoluirali, dakle, mutirali. Znači, bili bi daleko bolje pripremljeni – uhodani u egzistirajući užas od abiotskih faktora. Po meni, biljke iz ovog frižidera nemaju šanse vani.
Konstantno se naglašava da će zaliha biti dostupna i siromašnim državama. Meni se čini da neće biti dostatna ni državama koje i danas konstatntno drže visok stupanj prioritetnosti. Ujedno, ni danas Zimbabwe nema koristi od finskih hibrida kukuruza a kako će situacija izgledati kad zaista dođu crni dani… ne znam.

Imam šaku stare sorte graha ležaka, mogu li ju poslati gore na sjever?

Poslala sam mail na Svalbard s ciljem stjecanja informacija o ovoj temi. Također me zanima dolazi li sjeme gore tretirano ili naturalno.
Zanimaju me takve “sitnice”.

Kako bi izgledalo da je banka na teritoriju ___ (umetni ime države)?

Većina država danas ima zalihe sjemenskog materijala, no to je uglavnom za potrebe na nacionalnom nivou i nisu ni otprilike neovisne o vanjskim faktorima kao svalbardska. Ovo je prvi internacionalni projekt i upravo je čarobno kako su to uspostavili norvežani. Zamislimo samo na trenutak kako bi cjelokupni projekt izgledao da su to radili ameri – kao prvo, medijska podrška bi bila kao za svakodnevni let u svemir i sigurno se ne bi radilo o zalihama koje se kontinuiranom sjetvom održavaju svježima, već o apsolutno ultimativnoj zalihi koja čeka udar asteroida. Nedajbože da na 10 minuta nestane struje u banci – već vidim dramatične naslove s upitnim smislom i nastavkom rada i brojne otkaze. Onda bi priču ekranizirali, omogućili pristup posjetiteljima kao i u Bijelu kuću… i zgrtali pare na posterima, majicama i šalicama.
Jedina konkurencija norvežanima su mi rusi i japanci. I jedni i drugi imaju dugu tradiciju selekcije i uzgoja poljoprivrednih biljaka. Razlika je samo u tome da rusi u slučaju (hipotetskog) urušavanja ili sličnog kolapsa ne bi pomogli svojim ljudima da izađu u svrsi očuvanja tajnosti, a japanci bi po običaju bili naružani tehnologijom i instrumentima koje ne zna nitko koristiti osim njih, a koji će biti potpuno integrirani u svakodnevicu za jedno 100-tinjak godina. Ma, obje imaju moj grand master respect, bitno je samo da ameri ne upravljaju ovim zdanjem i nemaju nikakvog udjela u presuđivanju.

Fotografije i crteži su preuzeti sa www.regjeringen.no, oficijelne stranice banke. Autor objavljene fotografije je Mari Tefre.