(Be)smislenost uzgoja ostataka povrća u stanovima

Kao što svako toliko kroz javno dostupni sadržaj kolaju paranoje oko boje kvadratića na tubama kozmetike koje bi trebale liek pronto dati do znanja kakvog su podrijetla sirovine ili čudom čuđenje nevjerojatnim rajčicama koje ne trunu, popularni su i članci koji pokušavaju apelirati na želju za održivošću i smanjenje gubitaka hrane u kućama. Vidjeli ste sigurno i sami ovakve simpatične slike.

I znate što? To uopće nije ni glupo niti magično niti nevjerojatno. Mene jako veseli kada vidim da ljudi pokušavaju izvući život iz biljki, pogotovo zbog ovakvih podataka -> FAO kaže kako godišnje bacimo 30% žitarica (u industrijaliziranim državama baci se 286 000 000 tona žitarica i proizvoda od žitarica), 20% mliječnih proizvoda (samo Europa baci 29 000 000 tona MP), 35% ribe i morskih plodova (8% biva odmah bačeno nazad u more zbog neupotrebljivosti), 45% plodova povrća i voća, 20% mesa, 20% orašida i mahunarki, 45% gomolja i korjenastog povrća. Brojevi su kriminalno visoki i stoga takav apel na zeleno razmišljanje zapravo nije nikakav problem. Dapače, poželjno je malo racionalizirati ponašanje, razmotriti navike i izbjegavati bacanje hrane. Ne toliko zbog ekosustava i Majčice Zemlje koliko radi sebe, jer zašto ne biti bolja osoba od one koja si bio jučer? Zašto uopće bacati hranu koju ionako nije lako uzgojiti?

Problem je kada čovjek mehanički radi ono što je na internetu vidio i pritom greenwashano plače na ajfonu šestici kako jedva čeka sedmicu, šerajući šarenu infografiku o ponovnoj sadnji ostataka povrća. Možete li zaključiti što ne štima s ovom koncepcijom?

Sve oko nas troši energiju za funkcioniranje. Ništa u prirodi nije besplatno – da bi bilo što bilo izgrađeno ili održavano, traži resurse u vidu energije, nutrijenata i sličnoga. Evo jednoga bliskoga primjera kojega si lako možemo predočiti: ljudski organizam i u stanju potpunog mirovanja troši izvjesni broj kalorija na disanje, održavanje homeostatske ravnoteže i fiziološke procese unutrašnjih organa koje ne možemo vidjeti, što nazivamo bazalnim metabolizmom. Moj organizam, primjerice, posrče 1400 kalorija na dan u spomenutom stanju. S druge strane, da bi biljke izrasle i da bi od njih nastala reproduktivno sposobna jedinica također troše resurse. Oni se nalaze u sjemenkama – malenim nutritivnim fancy koferčićima ili podzemnim organima kao što su gomolji, lukovice itd. Klijanje aktivira potrošnju nutrijenata i omogućuje gradnju zelene mase, što vodi do rasta. Pravilno sazrelo povrće, pogotovo ono korjenasto, može vrlo lako dati rezultate – “potjerat” će vrlo brzo i iz manjih komada. Brojni ljudi režu gomolje krumpira prije sadnje jer je dovoljan manji komad i s jednim okancem da iz njega izraste zdrava biljka. Osim krumpira, na ovaj način izrast će vam i batat, đumbir i kurkuma. Naravno, ako imate ostale faktore pokrivene.

Kada neku od biljki u rastu rasiječemo, otrgnemo joj koji list ili ih pojedu poljski štetnici, ona će posegnuti za hranjivima na raspolaganju da bi pokrpala rupe i nastale manjke zelene mase, a ovaj se mehanizam naziva retrovegetacija. Polaganje komada povrća u vodu izaziva dotični mehanizam, reizgradnju biljke. No oni su u startu obično pomalo “načeti” od stajanja i nikako nisu u naponu snage za razvoj zdrave biljke. S tim da dotični otpaci nemaju baš puno manevra – radi se o bazama listova celera, komadićima đumbira ili artičoke itd., i iz onoga vidljivoga prilično je jasno kako od njih nema puno. Živi su i dat će nekakvu reakciju, ali efektivno su bezvrijedni, pogotovo ako ih planirate jesti. U njima nema ništa. Da bi rasječena biljka u čaši vode uspjela ubalansirati manjak nutrijenata koje potroši na reizgradnju zelene mase, potreban joj je dodatni izvor hranjiva. To se lako rješava gnojenjem, ali spominje li ijedan takav članak/infografika ikakvo dodavanje nutrijenata u vodu? Jok. Zaključno pitanje: zašto jesti praznu hranu?

Stoga, moj bi topli savjet bio: ako želite zdravlje iz zelene mase, radite klice. Kupujte svježe povrće, naučite ga kuhati kako spada i nađite modus kupnje i potrošnje u kojemu nema ekscesivnog bacanja povrća. Ne gubite vrijeme ni energiju na uzgoj nečega što je nutritivno vrijedno kao zgužvani škanicl od peciva. Ostatke povrća pokompostirajte i eto vam zelenog života.