Epizoda: Grünerløkka

Moj Crohn jako voli kimchi i rado ga pravim. Nije mi teško ugoditi mu; potrebno je doslovno samo oprati, nasjeći povrće, nasoliti, začiniti i ostaviti bakterijama da odluduju tijekom par dana. Problem s kimchijem je što bih ga, kada me nitko ne bi (s osudom) promatrao, najradije jela bagerom i stoga teglica traje užasno kratko.

Zadnji kimchi pojela sam prije 3 tjedna i sad mi je već lagano progorjelo. #lazićkinetragedije

Pronašla sam napa kupus u regularnom duću, kupila sam mrkvu, imam i đumbira i češnjaka, ali nedostajao mi je magični sastojak – gochugaru, korejska ljuta paprika koja daje specifični šmek kimchiju. Prije polaska u Oslo još sam gledala ostatak paprike u vrećici i zaključila kako ću biti najveća budala odavde do Delta kvadranta ako u multi-kulti metropolu budem vukla smeggin papriku za kiseljenje kupusa.

Naravno…

Trebala sam ponijeti gochugaru. :fp:

Zvjerlaušim danima po trgovinama i policama sa začinima tražeći gochugaru, ali ga nema. Dio prodavača niti ne zna za kimchi i njega. Pomoću Yelpa nađoh azijske trgovine i zapikirah jednu u četvrti Grünerløkka, uz Tøyen.

Sjedoh na bus prema centru i odvezoh se do Bussterminalena, glavnog autobusnog kolodvora. Prema kartama, autobusni je trebalo mimoići i nastaviti ravno prema kvartovima s trgovinama koje prodaju orijentalne namirnice. Prelazeći nadvožnjak zastala sam promatrajući predbožićne gužve netom uz ulaz u Grønland postaju metroa. Spazila sam trgovinu izuzetno bogatu zelenjavom raspoređenom na drvenim policama i u gajbama i pomislila sam, t’hell, stat ću u povratku i ošacovati što tu ima, čini se muy kul.

Šetala sam simpa dijelom grada, ulicama oko rijeke/kanala Akerselva. Nizali su se restorani, kebabdžinice, etničke trgovine… Dakle, dođoh u svoj kraj. Zaključim kako ću na prvoj plaći doći ovdje i potrošiti para kao ruski oligarh kad pregazi 5 promila jer zbilja nema što nema. Budući da nisam uspijevala naći trgovinu, ušla sam kod random kebabdžije s namjerom da saznam kako do nje.

– [ja, superblaga kao vlažna maramica za skidanje šminke s očiju] Hello, can you please help me? I am looking for Asia Supermarket. Do you know where it is?
– [kebabdžija, škripa kočnica, urlikne kao da ga je netko sašio jataganom u leđa] Asia?! Supermarket?! [krene nešto na arapskom nalik] #$@#$@&%*!&%*! [ljut ko puška, spušta ogroman brus za šmirglanje noževa, zaobilazi pult, kao “saš ti vidit Azijski supermarket”, putem zajapuren šizi ko stršljen i “objašnjavajući” glasom kao da mu je vlasnik Asia Supermarketa zapio, zakarto i zapalio kuću, ostavio sve kćeri trudnima i sina obratio na mormonluk] Here is your Asia supermarket! [Otvori vrata, uleti, ljutim okom premjeri dućan, očito ne nađe gazdu kojem je očito htio rekreativno kresnuti mater i izjuri brzo i furiozno].

Naravno, u tom bijesu nije skužio da me odveo do krivog dućana, ali nema veze . Umjesto Asia Supermarketa posjetila sam Asia Import, gdje sam pokupila trista čuda po super cijenama (slavni sveprisutni TRS). Ovo ne mogu dovoljno istaknuti – cijene su F E N O M E N A L N E. Ponuda je vrlo šarolika, dosta nalik onoj iz bečkih dućana, naravno, ako izuzmemo ljepotu zvanu Prosi. Ništa nije kao Prosi. Da bi nešto bilo Prosi, mora imati baobabovo sjeme. Ali da, za 15 kruna možete naći 99% začina za koje niste ni čuli dok niste odlučili isprobati novi egzotični recept. Naći ćete u svakoj od ovih trgovina zbilja svašta – jeeru, ajwain u 356 varijanti i podvarijanti, srirache svih isusovih okusa, Vegetu, Podravkine kečape pa čak i Jadro kekse, ali gorram gochugaru praha nema ni od korova.

Posebno ističem Pollitrus, dućan iz kojeg praznih ruku ne može izaći nijedan Poljak, Litavac ili Rus. Osim kaosa i svinjca s vrata koji bazde na Rusiju, piramida od kartonskih kutija od dostave robe, same robe raširene na podu u radijusima dva metra oko točke gdje je čučala osoba koja ju je slagala i valjda polovinu površina pod robom okupiranu ukiseljenim povrćem ističem jako simpatičnog prodavača. Pravog Rusa, ruskog lica i s engleskim naglaskom kao sovjetski znanstvenik koji je na Vozrožđenju na Aralskom mućkao antraks u epruvetama.

Krenula sam prema centru i odlučila spustiti se prema gorespomenutom dućanu s puno zelenjave na ulazu u t-bane. Gužva koja se stvorila na ulazu od mog prvog prolaska sat i nešto vremena ranije nije mi bila dovoljno jasan signal da u dućan ne ulazim ni za živu glavu. Iako je bio pun svega ikad, uključujući začina, ljudi svih nacionalnosti, djece raznih uzrasta koju sam morala preskakati, nije bilo gochugaru praha. Jedva sam se izgurala i iskobeljala kroz redove i izašla sam nekako van. Ni inače ne podnosim gužve, božićne gužve i općenito naguravanja ljudi zbog bilo kojeg motiva, ali ovo je bilo uistinu previše. Sad pokušavam pomoću street viewa iščačkati naziv trgovine, ali Firefox užasno trokira i nema živaca za Guglove Karte, pa će ta informacija čekati neka bolja vremena.

U povratku sam stala pokupiti repromaterijal za enchilade jer je Božić kod Lazića u Oslu ove godine obojan tradicijom Meksika.

Sada sjedim umotana u nekakvu dekicu, slušam jedinu slušljivu pjesmu Megadetha koja je uletjela na random metal playlistu i pijuckam u miru jogurt s jagodom.