Haljina.

Ne znam zašto toliko ljudi dramatizira oko vjenčanja, ja sam se udala apsolutno neopterećeno, bezbolno i sa prelijepim uspomenama. Koliko može biti opterećujuće kad sam i u pregovorima za restoransko uređenje stola ostavila dekoraterki potpuno odvezane ruke? Postoje stvari kojima se ne treba zamarati, procijenih i bijah zadovoljna.

Udana sam 7 dana, vrijeme je za par fotografija i crtica

Najveći, a sigurno i jedini problem je bila haljina. Nisam htjela odijelo, baš sam tražila haljinu. Dovoljno ženstvenu a opet cijepljenu protiv volana, čipki i ostatka smeća. Nešto elegantno i ozbiljno a opet ugodno. Jednostavno. Ono, da mi ne bude neugodno kad za koje desetljeće budem gledala slike i da mi ne bude reakcija na slike otprilike ovakva:

Čisto informativno, ako tražite išta mrvicu normalno, ne ulazite u šoping centre jer sadrže isključivo ČISTOKRVNI KIČ i SMEĆE. Također, nemojte slučajno zalaziti u dućane sa vjenčanicama duž Maksimirske jer jedino što možete naći je materijal za epileptični napadaj. Toliko bling-bling kristalića i nepotrebnih raznovrsnih kičarija jednostavno ne želite vidjeti ni u onom kontroverznom realityju o romskim vjenčanjima. Tko to plaća, tko to nosi? Strašno.

Ostala je samo opcija – napraviti ju sama, po svojoj ideji. Za tu svrhu sam kupila i krojačku lutku koju si već dugo želim i koju je Lazić nazvao Shae . Našla sam preko Njuškala prilično jeftin primjerak (u punoj cijeni su ubitačno skupe, mislim da ih nema smisla imati u posjedu ako ne šiješ u tolikoj mjeri da od toga i svakodnevno zarađuješ).

Par mjeseci (apsolutno nesvjesna nadolazeće prosidbe) prije sam našla presimpatičnu ljubičastu košulju kratkih rukava koju sam jednostavno morala nekako ubaciti u kompoziciju. Volim ovako rezane rukave <3. Kao zaštita od “hladnoće” za ruke je nađen crni bolero. Jedini jednostavni, obični, jersey primjerak u Zagrebu. Opet, ne želite znati što su mi prodavačice nudile pod “jednostavni bolero”.

Čim sam zaključila plan o DIY šivanju haljine, postalo mi je jasno da ću sašiti nekoliko komada. Nisam perfekcionist, to je prenaporno , ali sam ovisnik o “To je to!” osjećaju i ne osjećam se dobro sa “Pa dobro, može proći…” osjećajem.

Odabran je crni pamuk, nalik keperu, ali malo elegantniji i sa elastanom. Crtala sam, krojila, prekrajala, rastavljala gotove primjerke, bacala dijelove – nisam bila zadovoljna. Na koncu sam se vratila modificiranoj prvoj verziji – gornji dio je korzet bez naramenica na koji se nadovezuje suknja sprijeda ravna, straga nabrana.

Željela sam u haljinu ubaciti komadić Japana. Letimično sam vidjela negdje u prolazu fotografiju gejše i shvatila kako bi bilo zanimljivo integrirati obi pojas (ovdje imate cjelokupnu filozofiju, znate kako su Japanci bajkovito komplicirani i svaki predmet ima verzije adekvatne uzrastu, zanimanju itd.) da zaključi kompletnu sliku. Našla sam jednu staru Burdu sa krojem koji mi nije odgovarao pa sam ga malo podesila. Htjela sam da bude širi i sa manje vezica oko struka – set od šest komada sam zamijenila jednom širokom.

Na košulji izgleda ovako.

Tražila sam adekvatan materijal i smijenila sam ih nekoliko. Obzirom na košulju bez koje se nisam htjela udati nije dolazio u obzir nekakav šareni đir. Stoga sam tražila nešto možda nijansu drugačije u odnosu na haljinu ali ništa mi se nije svidjelo, pogotovo uzmemo li u obzir i tip/debljinu materijala koji sam htjela iskoristiti za obi. Tanji bolje sjedaju na struk i bokove kad se obi zaveže, ali se vrlo lako deformiraju. Odluka je pala na pamuk kao i za haljinu, sa obrubom širine kao i traka za vezanje obi pojasa.

Kompletnu haljinu sam završila vikend prije vjenčanja, kad sam krenula na godišnji i kad sam zbilja imala vremena u miru i tišini završiti ju. Naravno, u izradi je pomagao i vjerni “pomoćnik” u rušenju svega na što naiđe (srušila je Shae jedno 10 puta), ganjanju komada končića, uništavanju krojeva oštrim noktima i sjedenju u svakoj božjoj kutiji koju spustim na pod

Na prijestupni dan u godini mi je Lazić stavio prsten na ruku. Ovako smo izgledali.

Pozdrav,

Lazićka