Hrastova strizibuba / Cerambyx cerdo

Hrastova strizibuba jedan je od najpoznatijih i najlakše raspoznatljivijih kukaca naše regije. Radi se o čovjeku i životinjama bezopasnom kukcu koji obitava u šumskim zajednicama, poglavito hrastovog profila. U stablima ličinka radi štetu progrizajući hodnike i čineći stablo neupotrebljivim za preradu. Zbog višegodišnjeg larvalnog stadija i dugotrajnosti dijela razvoja u stablu na izrazitom je udaru pri uklanjanju starih i bolesnih stabala, kada ispašta populacija vrste ugrožene na većem dijelu europskog kontinenta. U Hrvatskoj je još uvijek dovoljno česta, ali postoji opasnost od mogućeg ugroženja vrste. Edukacija i širenje svijesti o vrsti, osiguravanje površina na kojima bi vrsta neometano obitavala i zaštita istog tog prostora (čemu u korist ide i izrazito nizak radijus kretanja odraslih jedinki) moguće su smjernice za prevenciju i očuvanje vrste.

Porodica strizibuba, Cerambycidae

Unutar reda kornjaša, Coleoptera, opisana je porodica strizibuba ili cvilidreta, Cerambycidae. Determinirano je preko 20 000 vrsta, kozmopolita rasprostranjenih duž Nearktika, Paleoarktika, Neotropika, Afrotropika, Orijenta i Australije, složenih u 9 potporodica:

• Apatophyseinae Lacordaire, 1869.
• Cerambycinae Latreille, 1802.
• Dorcasominae Lacordaire, 1869.
• Lamiinae Latreille, 1825.
• Lepturinae Latreille, 1802.
• Necydalinae Latreille, 1825.
• Parandrinae Blanchard, 1845.
• Prioninae Latreille, 1802.

Strizibube su biljojedi. Imaga mogu biti diurnalno ili nokturnalno aktivna. Karakteristične su po dorziventralno spljoštenom i elongiranom habitusu, kao i dugim filiformnim ticalima koja kod mužjaka mogu dosezati i dvostruku vrijednost ukupne duljine tijela, a mogu biti složena paralelno uz tijelo kao i mobilna prema naprijed. Gornja površina elitri obično je nepravilna, nekad pokrivena setama ili ljuskicama, upozoravajuće obojena, kao i mimikrijska. Tijelo nije sposobno za konglobaciju, prema CSIRO Beetles of the world determinacijskom ključu.

Ličinke su crvolike. Po izlasku iz jajašaca položenih na koru drveta ili u mehanička oštećenja na površini prodiru u tkivo i hraneći se njime stvaraju karakteristične hodnike i tunele nepravilnog oblika, koji mogu biti dugi i do dva metra. Rijetke su vrste terestrične. Na kraju višegodišnjeg ličinačkog stadija kukulje se u hodnicima.

Budući da primarno naseljavaju zdrava stabla, mogu prouzročiti značajnu štetu i pojedine vrste mogu predstavljati ozbiljan izazov za zaštitu šuma i voćnjaka. Prvenstveno su tehnički a tek potom fiziološki štetnici; svojim napadom i boravkom u stablima slabe vitalnost biljki domadara. Suzbijanje se uglavnom ograničava na uklanjanje zaraženih stabala i prevenciju.

Broj prirodnih neprijatelja strizibuba Hrvatske relativno je malen, radi se uglavnom o djetlićima, osama najeznicama i muhama gusjeničarkama.

Taksonomska hijerarhija vrste hrastova strizibuba

Domena, superregnum	Eukarioti, Eukaryota
Carstvo, regnum	Životinje, Animalia
Koljeno, phylum	Člankonošci, Arthropoda
Podkoljeno, subphylum	Hexapoda, šestonožni člankonošci
Razred, classis	Insecta; kukci
Podrazred, subclassis	Pterygota, kukci letači
Nadred, superordo	Endopterygota
Red, ordo	Coleoptera; kornjaši
Podred, subordo	Polyphaga; svejedi
Serija, series	Cucujiformia
Odjeljak, sectio	Heteromera
Natporodica, superfamilia	Chrysomeloidea
Porodica, familia	Cerambycidae; strizibube
Podporodica, subfamilia	Cerambycinae
Pleme, tribus	Cerambycini
Rod, genus	Cerambyx
Vrsta, species	cerdo (Linnaeus, 1758.) sin. Cerambyx acuminatus, Hammaticherus pfisteri

Podrijetlo imena

Carl Linnaeus (1707-1778) švedski je naturalist koji 1758. godine izdaje svoje djelo Systema naturae, prema kojemu su pripadnici pet carstava sistematizirani u taksonomske klase na temelju sličnosti i istovjetnosti i dobile su jedinstveno znanstveno ime sastavljeno od vrste i roda, grčke i/ili latinske etimologije. Rođen je u religioznoj obitelji u malom gradu ruralnog Smålanda. Njegov otac, luteranski svećenik i strastveni zaljubljenik u biljke je, tada još malog Carla, spontano uveo u svijet biljaka uzgajajući veliki vrt ispunjen raznim biljnim vrstama. 1727. upisuje studij medicine u Lundu, uglavnom zato jer je nastava uključivala ekstenzivno proučavanje botanike. Iduće godine upisao je isti studij u Uppsali zbog bolje stručnosti profesorskog kadra i velike komune botaničara.

Proučavajući botaniku primjećuje problematiku sistematike i počinje izrađivati svoju klasifikacijsku metodu 1730. godine. 1735. godine, i nakon dolaska u Nizozemsku, objavljuje prvi dio znanstvenog rada Systema naturae, višetomne publikacije koja predlaže novi način svrstavanja biljnog, životinjskog i mineralnog carstva. Iste godine dobiva titulu doktora na sveučilištu u Harderwijku u Gelreu (koje danas ne postoji). 1738. godine vraća se u Švedsku, kada postaje profesor praktične medicine, a ujedno i vodeća osoba u Švedskoj akademiji znanosti.

Linneov djed, kao i većina švedskih seljaka toga doba nije imao prezime, tako da je u skladu s tada aktualnim sustavom imenovanja pomoću patronima nazvan Ingemar Bengtsson, što znači Ingemar, Bengtov sin. Kad je Linneov otac, Nils Ingemarsson (1674-1733) otišao na studij Sveučilišta u Lundu, morao je za registracijske potrebe imati prezime. Ime Linnaeus je formirao prema velikom i drevnom drvetu malih listova Tilia cordata L., negdje zvana T. europaea L., koja se u Smålandu naziva ”linn” i rasla je na imanju njegove obitelji. Ostali pripadnici obitelji su prema njemu uzeli prezimena Lindelius i Tiliander. Ime Linnaeus je od početka imalo latinsku formu, da bi nakon 1761. kada je Linnaeus dobio plemićku titulu postalo Carl von Linné, pod kojim su se objavljivala sva njegova važnija djela.

U svojim radovima dao je koncizne i korisne informacije o tada poznatih 7 700 životinja i 4 400 biljaka, čime su omogućili današnje shvaćanje binarne nomenklature. Pritom je odlučeno da se prvo slovo imena na latinskom piše velikim slovom, a ime roda i vrste se piše u kurzivu ili se podvlači ako je pisano rukom, npr. Escherichia coli.

Ime Cerambyx cerdo izvedeno je od riječi ‘kerambyx’ grčkog podrijetla, koja u prijevodu znači ‘kornjaš dugih ticala’ i latinske riječi ‘cerdo’ koja označava obrtnika, zanatliju.

Europske vrste roda Cerambyx

Prema Neumannu (1985.), rod Cerambyx zastupljen je u Europi sa sedam vrsta:

• Cerambyx cerdo L., hrastova strizibuba

• Cerambyx carinatus Küster

• Cerambyx velutinus Brulle

• Cerambyx miles Bonelli

• Cerambyx nodulosus sin. Cerambyx nodicornis Küster

• Cerambyx dux Fald

• Cerambyx scopolii sin. Microcerambyx scopolii Fuessly, mala hrastova strizibuba

Rasprostranjenost u Europi

Hrastova strizibuba životinja je Starog svijeta. Rasprostranjena je diljem europskog kontinenta. Prema Wikipediji, obitava na području Austrije, Bjelorusije, Bugarske, Hrvatske, Češke, Slovačke, Francuske, Njemačke, Mađarske, Italije, Moldavije, Poljske, Španjolske, Švedske, Švicarske, Turske, Ukrajine i Ujedinjenog Kraljevstva. Najsjevernija točka na kojoj je nađena otok je Öland, smješten u južnom dijelu Baltičkog mora i udaljen desetak kilometara od istočne obale jugozapadne Švedske. Ujedno, prisutna je na Kavkazu – u Armeniji, Azerbejdžanu, Gruziji i Iranu, kao i na području Sjeverne Afrike – u Alžiru, Maroku i Tunisu. Na području baltičkih država ova vrsta nije poznata ili se tek pojavljuje rijetko.

Morfologija hrastove strizibube

1. Imago

Hrastova strizibuba karakterističnog je elongiranog habitusa tamnosmeđe do crne boje. Na crnoj glavi ističu se snažne mandibule i ventralno smještene složene oči.

Pronotum je neravne površine i glatkog je sjaja u odnosu na ostatak tijela. Širi je na sredini i završava lateralno u oštrim šiljcima. Scutellum je malen i trokutast.

Duge crne elitre neravne površine ispod kojih se nalazi par krila sposobnih za let prema vrhovima dobijaju crvenkasti ton. Unatoč prisutnim krilima, nisu dobri letači i rijetko lete dulje od 500 metara udaljenosti. Izdužene, tanke i snažne noge namijenjene su hodanju, a tibia i tarsus pokriveni su finim i kratkim setama. Rub vrha elitri završava zupčićem koji je usmjeren prema unutra.

Ova vrsta izgledom i dimenzijama pripada među najimpozantnije kornjaše Europe, s duljinom tijela od 30 – 50 mm i širinom 8 – 14 mm. Cijela se porodica izdvaja na temelju karakterističnih segmentiranih ticala koja i kod pojedinih vrsta mogu dvostruko premašiti duljinu tijela. U slučaju hrastove strizibube mužjaci posjeduju duga nitasta člankovita ticala koja duljinom redovito nadmašuju ukupnu duljinu tijela. Duljina ticala ženki jednaka je duljini tijela – završni članak zastavice ticala dodiruje vršak elitri. Prosječna duljina ticala iznosi od 45 – 94 mm kod mužjaka, dok je kod ženki izmjeren prosjek od 31 – 49 mm. Kod roda Cerambyx zamjetna je razlika u spolu prema zadnjem, jedanaestom članku ticala. Zadnji članak kod mužjaka značajno je dulji nego predzadnji, dok je kod ženki jednako dug ili je manji od prethodnog. Pokriven je setama s termoreceptorima i strukturama za detekciju okusa

Hrastova strizibuba ima sposobnost stridulacije, proizvodnje zvuka. Omogućuju je hitinizirane strukture prsišta – interakcijom prvog prsnog kolutića o izbrazdanu izbočinu s gornje strane srednjeg prsnog kolutića. Karakteristični zvuk može proizvesti samo imago i ispušta ga uglavnom u situacijama kada ga se provocira.

2. Jajašca

Jajašca su izdužena i ovalnog oblika, ponekad spljoštena, žućkaste boje. Duga su 2 – 5 mm, široka 0,5 – 3 mm. Ljuska jajašaca je tvrda i gruba, što omogućuje mehaničku zaštitu kukca u razvoju. Na donjoj strani nalazi se ljepljiva supstanca koja omogućuje bolje prianjanje za podlogu prilikom polaganja, dok je gornja pokrivena sitnim zbijenim kvržicama.

3. Ličinka

Prvi ličinački stadij čini eruciformna žućkasto bijela ličinka. Glava je tamnosmeđa, hitiniziranog je epikranija, lako se uvlači u prvi prsni segment i čini četvrtinu ukupne duljine tijela. Ističu se jake mandibule, sposobne drobiti tkivo drveta i usitnjavati ga. Zbog karakterističnog staništa u kojemu obitava, ličinke imaju tri para zakržljalih nogu i slijepe su. Kroz hodnike u stablima kreću se otiskujući se mesnatim tijelom.

Ličinke su sposobne dugo gladovati. Ticala su kratka, nitasta i sastoje se od četiri segmenta. Vidljiv je jedan par torakalnih i osam parova abdominalnih stigmi ovalnog oblika.

Ličinački stadij sastoji se od tri etape – L1, L2 i L3 raspoređene tijekom 3-5 godina, a presvlači se dvaput. U posljednjem stadiju može mjeriti do 8 cm.

4. Kukuljica

Kukuljica hrastove strizibube slobodna je (pupa libera), svi privjesci – člankovita ticala, začeci krila i noge – pokretljivi su i lako se odižu od tijela. Mliječnobijelo-žućkaste je boje, duga je 40-70 mm i reagira na dodir.

Razvojni ciklus

Nakon oplodnje tijekom lipnja i srpnja, ženka pronalazi lokaciju na koju će položiti jajašca. Možemo ih naći na kori stabala, u pukotinama i mehaničkim oštećenjima. Na donjoj strani jajašaca nalazi se ljepljiva supstanca koja omogućuje bolje prianjanje jajašaca za podlogu prilikom polaganja a broj položenih jajašaca kreće se od 100 do 400 po ženki.

Embrionalni razvoj traje između 8 i 21 dan, ovisno o temperaturi okoline i vlažnosti zraka – pri temperaturi od 25° ličinke iz jajašaca izlaze nakon 12 dana, dok pri temperaturi od 28,1° i relativnoj vlažnosti zraka od 100% embrionalni razvoj traje samo 8 dana. Pri temperaturama nižima od sobne ugibaju nakon 18 – 21 dan.

Većina kukaca nakon kopulacije i oplodnje ugiba. No, ovo nije slučaj kod hrastove strizibube, koja nakon polaganja višestruko ponavlja parenje i polaganje jajašaca.

Krajem srpnja iz položenih jajašaca izlazi prvi ličinački stadij – eruciformna ličinka. Ubrzo počinje gristi koru, počinje stvarati hodnike čiji promjer proporcionalno raste s razvojem, a karakteristična je pojava vidljive fine piljevine koja se može zamijetiti oko ulaznih rupa na kori. Tijekom prve godine obitava u kori, sljedeće godine ulazi dublje i počinje nagrizati tkivo stabla.

Hrastova strizibuba u ličinačkom stadiju provede 3 – 5 godina i trajanje ovog stadija u izravnoj je vezi s temperaturom okoline. Ovaj se stadij sastoji od tri etape – L1, L2 i L3, a presvlači se dvaput.

Treći ličinački stadij završava kukuljenjem u slobodnu kukuljicu. Stadij kukuljice predstavlja period mirovanja, prekida aktivnog hranjenja i visoke razine histolitičke aktivnosti, kao i ponovne izgradnje tkiva i niza struktura koje kod ličinki ne postoje i pojavljuju se kod odraslih primjeraka. To su funkcionalna krila, spolni organi i potpuno izgrađena ticala.

Kukuljenje se odvija ljeti. Tijekom 4-6 tjedana mirovanja u hodniku razvije se kornjaš koji u kvaci prezimi. Po završetku stadija mirovanja kukuljica puca dorzalno, iz nje izlazi odrasli kukac, obično u periodu između svibnja i rujna. Isprva je vlažan, mek i bezbojan, no ubrzo i po izlasku iz hodnika suši se na zraku, poprima karakterističnu boju, po prvi put u višegodišnjem razvoju širi krila i napušta stablo.

Rasprostranjenost u Hrvatskoj

Prema DZZP, hrastova strizibuba na području Hrvatske široko je rasprostranjena u šumama hrasta lužnjaka u porječjima Save, Kupe, Drave i Dunava, hrasta kitnjaka i cera pobrđa i panonskog gorja, šumama hrasta kitnjaka Korduna i Banovine, primorskim šumama hrasta medunca i crnike, kao i u očuvanim šumama u dolinama rijeka koje utječu u Jadransko more.

Prehrana hrastove strizibube

Postoji vrlo malo životinja koje su opremljene enzimom celulazom i imaju sposobnost metabolizirati celulozu izravno. Dugo se smatralo kako kukci koriste celulozu indirektno, pomoću simbionata kao što su mikroorganizmi u crijevima. Jedan od malobrojnih kukaca je i hrastova strizibuba, ksilofag u stadiju ličinke, i u čijim su crijevima nađeni enzimi sposobni razgraditi ionako zahtjevnu celulozu.

Ličinke hrastove strizibube možemo naći u stablima kestena, breze, vrbe, jasena, brijesta, lješnjaka, rogača, bukve i graba, no primarno se hrane hrastom.

Imaga se hrane tekućinom koja se pojavljuje na stablima prilikom mehaničkih ozljeda, kao i zrelim plodovima bogatima šećerom.

Prirodni neprijatelji hrastove strizibube

Na području kontinentalne Europe zabilježeni su prirodni neprijatelji hrastove strizibube koji se mogu klasificirati prema stadiju razvoja same strizibube:

• Imago: sova Strix aluco, šojka Garrulus glandaris, crna žuna Dryocopus martius, šareni djetlić Dryobates major, podhujka Caprimulgus europaeus, jež Erinaceus europaeus.
• Jajašca: ličinke porodice Cleridae, Coleoptera.
• Ličinka: ose najeznice vrsta Rhyssa persuasoria, R. amoena, R. clavata, Ephialtes carbonarius, E. tuberculatus.
• Kukuljica: kornjaš Doryctes longicaudis, osa najeznica Ephialtes carbonarius.

Ekonomski značaj

Hrastova strizibuba tipični je primarni i tehnički štetnik – ženke polažu jajašca uglavnom na starije hrastove, zdrave i vitalne, nikad trule i suhe, a svojim obitavanjem u stablima i progrizajući hodnike čini ih tehnički i ekonomski neupotrebljivima. Nikako ne pripada u fiziološke štetnike, budući da krošnje unatoč prisutnosti nametnika dugo mogu biti zelena i izgledati zdravo. Zbog štete koju stvara na stablima, pogotovo hrastovih zajednica, ova se vrsta smatra ozbiljnim štetnikom. Grizući tkivo stabla i formirajući hodnike u stablima se može naći fina piljevina, a stijenke mogu biti pokrivene crnim slojem micelija gljivica.

Kontrola štete ovog kukca praktično je nemoguća. Preporučuje se skupljanje kornjaša, no uvid u brojnost ličinki i stanje u samim deblima nije moguće imati.

Ugroženost hrastove strizibube i zaštita od izumiranja

Zbog intenzivnog gospodarenja šumama duž areala rasprostranjenosti dolazi do potiskivanja ove vrste iz staništa. Mnoge vrste strizibuba pokazuju visok stupanj arealnog uzmicanja, primarno zbog višegodišnjeg razvoja i koji vremenski većinskim dijelom otpada na ličinački stadij.

Na IUCN Crvenom popisu hrastova strizibuba ima status osjetljive vrste. Prema ovom sustavu ocjenjivanja ugroženosti vrsta radi se o razini izvan ugroženosti i/ili kritične ugroženosti, ali pripada u rizične skupine koje bi moglo dočekati izumiranje ako se ne primijeni metodologija zaštite.

Hrastova strizibuba u pojedinim je državama Europe pred izumiranjem, primjerice u Ujedinjenom Kraljevstvu, zbog čega je uvrštena na dodatke II i IV Direktive o staništima Europske unije. Prema Direktivi, ova je vrsta strogo zaštićena u Europskoj uniji, a svaka država članica mora izdvojiti važna područja za ovu vrstu u NATURA2000 ekološku mrežu EU, kako bi se osiguralo njeno očuvanje.

Kao posljedica želje za očuvanjem prirode višestruko narušenog sklada donesena je 19.9.1979. Bernska konvencija, temeljni međunarodno-pravni akt za zaštitu prirodnih staništa i pojedinih vrsta, te sadrži posebne odredbe za migratorne vrste i zabranjuje upotrebu svih neselektivnih sredstava, kao i sredstava čija upotreba indicira na iživljavanje nad životinjama. Ratificiralo ju je 40 ugovornih stranki, kao što su Europska ekonomska zajednica i 35 članica Europskog vijeća. Među članicama ima i neeuropskih država, kao što su Burkina Faso, Senegal i Tunis, koje žele pružiti zaštitu ugroženim i ranjivim sezonskim vrstama. Hrastova strizibuba nalazi se na popisu vrsta koje konvencija štiti.

U Hrvatskoj je hrastova strizibuba još uvijek dosta česta i uobičajena, no, potencijalno ugrožavanje vrste zbog skupljanja imaga karakterističnog i na jedan način atraktivnog izgleda može predstavljati dodatni problem. Ipak, najznačajniji uzrok mogućeg nestajanja vrste uklanjanje je starih hrastova i deforestacija u svrhu gospodarenja šumom.