Imela

Kada pogledate bršljan (Hedera helix), vilinu kosicu (Cuscuta sp.) i imelu (Viscum album) u svom prirodnom staništu – na nekoj od biljaka, pomislili biste da je svaka od ove tri biljke dosadni nametnik koji svojim habitusom guši domadara i razvija pipke kroz koje srče biljne sokove do trenutka kada ih ubije.

Je li to stvarno tako? Ne bi vjerovali, nije.

Bršljan uopće nije parazit. Penje se duž stabala na značajne visine pomoću zračnog korijenja i razvijajući duge lijane, ali pritom ne potkrada domadara za nutrijente i vodu. Stablo mu služi isključivo kao ljestve na putovanju prema sunčevoj svjetlosti, nužnoj za rast i razvoj.

Vilina kosica je punokrvni parazit. Oplićući se oko biljnih organa domadara razvija tanke i fine nitaste tvorbe – vilina kosica nema korijen niti listove, sadrži vrlo malu količinu kolorofila, nije sposobna vršiti fotosintezu i sve nutrijente i vodu preuzima od domaćina agresivno gušeći usjev. Jednom sam prilikom vidjela polje lucerne koje je pojela vilina kosica, narančasti vampir; izgledalo je uistinu tužno, jedina je opcija bila preorati polje. Ujedno, može biti i otrovna, što je uvjetovano biljkom koju je okupirala – apsorbiranjem sokova domaćina upija toksine i sama postaje otrovna. Ako se takvi komadi kosice nađu u krmnoj masi i konzumirani u određenoj količini mogu izazvati fiziološki odgovor domaće životinje.

Imela je, ekološki gledano, poluparazit. Ovo ju čini najzanimljivijom od spomenute tri vrste. Sadrži klorofil, sposobna je vršiti fotosintezu, ali nema korijen i stoga vodu i mineralne tvari crpi iz biljke domaćina.

Sjeme imele širi drozd imelaš, Turdus viscivorus, vrsta Starog kontinenta. Njezino se sjeme lako raspoznaje; na granama se mogu primijetiti ljepljive sluzave nakupine koje omogućuju prianjanje za koru grane i u kojima se sjeme zapravo krije, a na točki na koju padne razvije se karakteristični grm imele. Sjemenke ne klijaju u zemlji i vodi.

Razlog zašto ju volim jest njezin vrlo zanimljivi izgled. Znam za nju otkad znam za sebe tj. vrzmam se po šumama Posavine. Neobično je lijepa. Kada prođe oplodnja ove dvodomne biljke, među dugim i lijepim kožnatim zelenim listovima mogu se naći staklasti i bjelkasti plodovi koji me podsjećaju na oči zmija tik pred presvlačenje. Izgleda vrlo nježno i fragilno, lako se raspoznaje i često se može naći po listopadnim šumama zimi. Tad se posebno ističu na golim granama kao neobično grmlje, postavljeno visoko u krošnjama.

Igrala je značajnu ulogu u folkloru među pripadnicima brojnih naroda. Stari su Grci vjerovali kako imela, parazitirajući na stablima, isisava život iz njih i ključ je vječnog života i mladosti. Enej je noseći grančicu prešao preko Aherona u Haronovom brodu i prišao svom ocu u podzemlje, svijet mrtvih, po savjetu Sibile. Keltski druidi su imeli pridavali magične moći sijekući njezine grane s hrastova zlatnim srpovima, davajući pripravke domaćim životinjama za liječenje sterilnosti. Nordijska plemena smatrala su kako imela vraća mrtve u život, a prema mitu Balder je ubijen strelicom od imele, nakon što je Frigga zabranila svom življu da naudi ikako njezinom sinu, a imelu nije gledala kao problem jer joj se činila prenježna.

U Hrvatskoj se ističe biska, istarska rakija, macerat opranih listova imele i grančica koji se spravlja s komovicom ili lozovačom u omjeru 40 g listova na 1 litru alkohola. Pritom se nikako ne koriste bobice, jer su otrovne. Staklenka miruje do tri tjedna u tami prije nego se počne primjenjivati.

Znanost (a i narodna medicina) pripisuju joj sijaset zdravstvenih i ljekovitih učinaka na organizam. Plod bijele imele (Viscum album, Santalaceae) otrovan je, dok su listovi i mlade grančice sirovina za ljekovite pripravke, uvarke i u konačnici lijekove. Kao i s ostatkom ljekovitog bilja, ključan trenutak travarskog profila postoji i kreće se u intervalima od listopada do rujna i od ožujka do travnja. Izvan ovog okvira imela nema ljekovita svojstva.

Imela sadrži toksične proteine, među kojima se ističu lektini, sposobni vezati se na specifične šećere i s navodnim citostatskim osobinama. Zabilježeni su brojni pokušaji liječenja karcinoma ovom biljkom, no, osim vrlo malog broja istraživanja i velikog broja anegdotalnih iskustava, nema važnijih rezultata. Naoružana je i nizom raznih alkaloida, flavonoida i viskotoksina, a konzumacija se tijekom trudnoće i dojenja ne preporučuje.
Kada čitate indikacije za što se sve može koristiti, dobivate dojam kako je ovo jedna od onih biljaka, sposobnih spasiti svijet od bolesti i smrti. Potpuno je neozbiljno i neodgovorno navesti 455 indikacija za ijednu biljku, apsolutno neselektivnog djelovanja. Prema takvim izvorima odlična je za, redom, dijabetes, povišeni krvni tlak, upalne crijevne procese, neplodnost, disbalanse ženskog hormonalnog kompleksa, epilepsiju, aritmije srca itd. itd. Svatko s tri čiste ovu rečenicu gleda s podsmijehom jer zna kako ne postoji ništa što pokriva ovoliki i ovakav spektar djelovanja, čak i ako uzme u obzir činjenicu kako je ljudsko tijelo zatvoreni sustav s izuzetno povezanim komponentama. Mene u konačnici zanima, zašto pojedina biljka jednostavno ne može ostati biljka koja pasivno obitava, fotosintetizira i štanca kisik, već se od brojnih vrsta uporno pokušava napraviti nova stara zvijezda alternative i zašto ljudima nije jasno da se radi skoro isključivo o marketingu?