Islandski turizam, turističke navike i #firstworldtragedies
Ivana
Island je ekstremno atraktivan i zanimljiv za vidjeti. Ne morate biti nature freakovi da bi ga odlučili posjetiti; u njegovim sadržajima za sebe će sigurno svatko naći nešto. Ovo je podržano činjenicom da ogroman broj ljudi (u konstantnom porastu unazad otprilike 5 godina) dolazi na otok i po njemu putuje, najčešće radeći krug po Ring roadu koristeći automobil neke od zbilja mnogobrojnih rent-a-car kompanija. Ovaj stil putovanja omogućuje vam najvišu razinu mobilnosti i pristupačnosti željenome (za cestu broj 1 dovoljan je obični cestovni automobil, dok ulazak u centralnu zonu otoka i prelazak preko rijeka izričito zahtijeva razne offroad i 4×4 varijante), kao i spavanje na kojemu god mjestu poželite. Hotela, hostela, motela i kampova baš i nema previše uz ceste. Stoga je najam vozila opremljenoga krevetom i mini-kuhinjom logičan izbor, a oni hrabriji 
uzimaju šatore i idu gonzo spavajući na tlu.
Povećana turističnost povlači nekoliko problema koji se mogu promatrati iz nekoliko kutova.
Neurednost turista i nepoštivanje prirode
Otok je iznenađujuće pun smeća uz ceste i pojedine atrakcije. Nikad ne bih očekivala najlonske vrećice, ambalažu slatkiša i tome slično NA ISLANDU i skoro pa ne bih vjerovala da nisam vidjela svojim očima. Izgleda jako ružno i nije mi jasan mentalni nivo osoba koje to rade. Naša je prime directive na snazi otkad smo počeli ko balavci hodati po šumama oko NG i svodi se na par pravila: uzimaj ništa iz prirode, ne ostavljaj traga, ne uništavaj, pazi na vatru i ne loži kada ne moraš, gazi gdje moraš – ne divljaj ko maturant. Iza nas ne ostaje ništa u trenutku kada krećemo s mjesta gdje smo se utaborili.
Osim smeća, u slučaju Islanda postoji i problem gaženja vegetacije, tj. izražen je na puno višoj razini – Islandska je flora izuzetno spororastuća i često sparsely rasprostranjena. Sve što pogaziš tražit će dugo vremena za oporavak i rast i zbilja nije OK gaziti gdje ti se sprdne. Ovdje su u pitanju brojevi – ako prođe jedna osoba, mahovine će to preživjeti, uspravit će se i bit će sve OK. No, 10, 50, 100 i više ljudi dnevno koji hodaju poprijeko zasigurno oštećuju tu mizernu floru i ako nije sila, a u 99% slučajeva nije, treba ju ostaviti na miru.
Norvežani su to bolje riješili, reče Lazić koji se više vrzmao po Norveškoj motorom od mene. U nacionalni park autom ne ulaziš. Cesta vozi do neke točke uz nacionalni park, gdje se možeš sparkirati i potom odšetati 10-20 km do željene lokacije. Nema cesti koje voze kroz nacionalne parkove i do atraktivnih lokacija kao na Islandu.
“Fotografi”
Drugi su problem izuzetno bezobrazni turisti s fotoaparatima i mobitelima koji privatiziraju kadrove lijepih komada prirode. Pojedinci se, znači, potpuno hladnokrvno uvale u optimalan kadar i ne miču se dok im kržljavi ganglij ne ukapira da je vrijeme da se, eto, maknu.
Jesam li ja čekala cijeli život da dođem na Thingvellir i onda da mi se neki bezobrazni papak uvali pred objektiv i ne miče se 30+ minuta?
Zar zbilja moram otići tom biću i reći jasno & glasno da odskakuće u troskocima sa slapa da mogu uslikati poštenu sliku koju ne moram cropati do ibera jer ne želim da na njoj bude nekakva zgrčena spodoba koja misli da je njegova foto-oprema ulaznica u moj foto-album? Zašto zabrana ulaska u slap ne vrijedi za mamlaza koji je procijenio kako je njegova snimka najbitnija u povijesti snimanja ičega igdje?
Ili ovoj osobi?
Jes, želim te na svakoj slici Keriða koju imam. 
Kukanje domorodaca
Islanđani vole prigovarati na konto broja turista, otprilike kako Dalmatinci uporno prigovaraju fureštima. Možete vidjeti na raznim mjestima kako kukaju “Ne uništavajte našu prirodu”. Ovo ne treba uzeti pretjerano doslovno i k srcu jer je odnos Islanđana s onima koji donose novac pomalo bipolaran – Island se strahovito turistički reklamira i postoji čitav niz blogova, iskustava s otoka i inoga koji idu u korist još većem dotoku ljudi. Što je logično i presuper jer ga treba vidjeti; savršen je. Spominje se 1,7 M turista u 2016. godini koji su posjetili otok, kao i generalni porast tijekom zadnjih 5 godina. No… Kukajući Islanđani baš i nisu u kontaktu s realnošću jer osim novca stečenoga pomoću nešto upecane ribe, prerađenoga aluminija i industrije koja prati geotermalije i hidroenergetiku otočani nemaju baš puno manevra. Primjerice, trenutno se više zarađuje od tura za promatranje kitova nego kitolova.
Ovo znači da bi se trebali prilagoditi vremenu i činjenici da su atraktivni turistima. Uz brojne lokacije ne postoji mjesto za vršenje nužde. Svjesna sam da je kemijski wc sve samo ne atraktivan i islandski-seksi, ali, što bi trebao raditi random čovjek koji želi na wc nedaleko od neke od bijesno popularnih točaka? Nemam ništa ni protiv ulaznica, pogotovo ako nisu pretjerano skupe i iznos odlazi u održavanje staza (brojna mjesta vrište za kolima hitne pomoći), toaleta, tabli s detaljnim informacijama gdje smo, koja je važnost točke, kako se razvijala tijekom povijesti. Do većine atrakcija ide se stazama u kolonama (jes, toliko su popularne) – i takve staze obzirom na protok ljudi moraju biti sigurne, pouzdane za korak i bez mogućnosti odrona, tim više što dobar dio njih završava u vodopadima koje nitko ne bi preživio ili na dnu provalija čiji bi pad na dno rezultirao lomom svih 206 kostiju u tijelu.
Ograđivanje lokacija, osiguravanje nemogućnosti prilaska u neposrednu im blizinu, još više tabli s objašnjenjem zašto ne treba gaziti delikatnu floru itd. mogao bi biti teorijski balans među ovim ekstremima.
