BRANKO KOCKICA (dobre volje, veseo kao i obično) – … ovaj, dakle, tko je za burek?
DJECA (brojni dječji glasovi, oduševljeno) – Ja! Ja! Ja!
BRANKO KOCKICA (frapiran) – čekajte, šta je, jaja? Kakva jaja? Pitam, tko je za burek, molim vas!
DJECA (ništa manje entuzijazma) – Ja! Ja! Ja!
BRANKO KOCKICA (vidno iziritiran, sad bi se i potukao) – jao, opet oni, “jaja, jaja”! Ma kakva jaja, pitam, tko će burek!

np: RAMMSTEIN – engel (scala and kolacny brothers)

(prigodniji bi možda bio TOOL – die Eier von Satan, ali kako mi je Maynardov vokal drag kao miris porcije sarmi (začinjenih mucicama iz pupka, sadržajem gnojnih prišteva i kosanih burazovih čarapa nakon srpanjskog košarkaškog maratona, serviranih u mojim martama kad siđem sa brda) koje su obitavale tjedan dana na sobnoj temperaturi, nemam Tool na HDD. Niti će ga ikad biti. Niti Toola, niti ijednog sajdprojekta Maynardovog ili ikojeg drugog džibera iz te ljige od grupe).

funny games goddamn disturbingPogledala sam njemački austrijski film Funny games. Dobro potrošenih sat i 45 minuta, od uvodne špice kad se dvoje dobrostojećih + dijete voze autocestom i pogađaju Händela/Giglija/Björlinga/blabla i naglog prekida divne glazbe nekim neartikuliranim punkoidnim screamin’ bendićem, do odjavne špice kad nam Paul namigne. Između te dvije scene obitelj dolazi u vikendicu i odmor im propada uslijed napada dva uhodana sociopata. Usput nestaje i tri života, bez grča.

Film je brutalan skroz. Radi se o sat i pol čistog sadističkog iživljavanja, tijekom kojeg možemo samo suosjećati s obitelji. Zanimljivo, s vrlo malo krvi i srodnih scena. Sve scene ubojstava su off-screen, kao i scena kad se Anna skida. Nema muzike u podlozi, sve se svodi na zvukove jada i drame i Paulovo mind-bogglanje. Nema jeftinih silikona da podupru priču, ljudi su svakodnevno obični, nema bjondine nafrakane kao da ide u Lake City, nema muškarčine-heroja ssp. dva gana u Woo stilu, a bome nema niti sretnog kraja. Njihov sin koji je greškom ostao u gepeku neće u idućem nastavku radi osvete sustavno proučavati živote Paula i Petera, uhvatiti ih i rezati na stolu zamotane u celofan a krv čuvati u aparatu za klimatizaciju. Neće ni otići u Japan po Hattorijevu katanu, mahati britvom pjevajući (sa bijelim pramenom, naravno), niti će postati vegan. Das ist alles.

U domeni psiholoških trilera čisti 10. Jednostavan ali urnebesno brutalan, doziran, kristalno čist. Ne mogu naći zamjerku.

BTW Debeli se prijeti downloadom američanske verzije istog. Nek se truje smećem, Naomi Watts je možda zgodnija od ove njemice i Tim Roth je obično vrijedan gledanja, ali kako su ameri sposobni uništiti svaki film kojeg odluče adaptirati svom tržištu… e to nitko ne može.