Kamo?

Niz tekstova sa konkretnijim pričama o Oslu u kategoriji wayNor ću otvoriti mini-savjetima za opstanak u ovom gradu, koji slovi za jednu od najskupljih metropola na svijetu.

np: SONATA ARCTICA – my land

10 malenih savjeta za snalaženje u Oslu.

Oslo pass

Ako ste osoba zainteresirana za proučavanje povijesnih znamenitosti onda je Oslo pass za vas. Radi se o dosta promoviranoj univerzalnoj karti koja u vremenskom periodu 24/48/72 sata omogućuje korištenje javnog prijevoza (podzemna, autobusi, brodovi), free parking, ulaske u Tusenfryd zabavni park i sve muzeje u koje se ulaz plaća. Onda vas još počaste popustima u Dolly Dimple’s i TGI Fridaysu nakon što guza ogladni poslije silne šetnje među memljivim eksponatima.
Pass možete najlakše naći u turističkom uredu blizu Nacionalnog teatra.

Engleski

Sa svakom osobom u Oslu sam komunicirala na engleskom jeziku. No, nije to bilo kakav engleski. To je stravično dobar engleski, često sa oksfordski poliranim naglaskom i preciznom gramatikom nevezano za dob sugovornika. Osim engleskog, upotrebljiv je i njemački, kojeg govore brojni norvežani. Ovaj fenomen se objašnjava činjenicom da dosta norvežana studira vani, zbog ne tako jake akademske infrastrukture.

Uljudnost i ljubaznost

Očekujte iznimnu ljubaznost, obraćali se nekome u trgovini ili na ulici za pravi put. Specifično je što sam od potomaka domorodaca često čula “tusen takk” izjavu, nešto kao “tisuću puta hvala”, čak i kada kupim calzone za Debelog (trib2Seinfeld).

Lijepo je komunicirati sa civiliziranim svijetom.

Cijene

Oslo je poznat po skupoći no mislim kako je ovu stavku zapravo teško prokomentirati. Uzet ću za primjer srodni problem, pitanje bajkera bajkeru, koliko novca treba za otići do, štajaznam, Italije. Ljudi koji puno troše i kod kuće će strusiti puno novca. Čovjek koji zna raspolagati novcem shodno svojim mogućnostima će biti zadovoljan, dakle, ako je na raspolaganju manje novca, sigurno neće svaki dan tamaniti odreske u najskupljim restoranima, već ćeš se taj period hraniti “leteći” uzimajući u obzir i mogućnost nenadanih troškova. Ionako sam tip osobe koji će radije potrošiti novac na putovanje nego ga strpati u guzicu. Nisam nosila ne znam kako puno novca, a na baggage check u zračnu luku Gardermoen sam donijela još jednu torbu. Punu. Nailazila sam na dosta rasprodaja sa meni zanimljivim stvarčicama, od odjeće i nakita do knjiga. Dio novca se pretvorio i u poklone, a Hellnøt čokolada by Freya (cijeli lješnjaci) se grohotom smije Milkinom ekvivalentu i sličnima.
Dosta smo šetali po trgovinama i shopping-centrima spotičući se na lokalne emače(sleš)mall-ratse i redovito smo stajali u trgovine sa tehnikom, pogotovo pri krstarenju najdužim shopping centrom Skandinavije, gdje je my very own Guitar Hero

na noge bacao armije obožavateljica
Jedino… čak ni tamo nisam nailazila na mjenjačnice. Koka iz Narvesena kraj njihove verzije HNK me na upit o mjenjačnici uputila u Western Union kod najbliže postaje podzemne željeznice, a šalterska službenica u banci me skoro začuđeno otresla sa “Exchanging money? No, we do not do that!”. Ajd dobro. Momentalni tečaj je cca 90 kn za 100 NOK ali je omjer malo zeznut. Primjerice, pizza srednje veličine košta 160 NOK, calzone 30 NOK, marte sa 10 rupica oko 1500 NOK, tehnika i odjeća su circa kao i naše itd.
U centru grada se nalaze brojni štandovi sa autentičnim pletenim kapama

a osim nekoliko vunenih pokrivala za glavu sam sebi kupila i precakane rukavice.

Atrakcije

Kako nisam birtijski tip, u zatvoreni prostor sam sjela samo jednom i to na toplu čokoladu u nekakav pub nakon odlaska u kino (premijera filma The Day The Earth Stood Still, BTW zaobići ga u širokom luku!) – grad je urešen brojnim aktivnostima i dobro proučite šta se događa tijekom boravka. Izađite, šetajte, uđite u muzeje i galerije. Grad ima 40-ak muzeja, od onih vezanih za umjetnost, do pomorskih, vojnih i povijesnih no o njima sada neću puno jer svi oni će dobiti poseban prostor na mojoj stranici. U gradu postoji čak i Muzej malih bočica a božićni must see je Bærums Verk. Cijene ulaznica nisu prevelike, većina se vrti oko 50 NOK. Nota bene, pivo ćete platiti skuplje.
8.12. je u Rockefelleru cvilio Travis, generator uglazbljenog revanja koje relaksira Debelog. Htjedoh ga počastiti izlaskom no kad sam čula kako za upad traže 130 € okrenuo mi se želudac u sekundi. Dati 1000 kuna za slušanje “…why does it always rain on meeeeee…?” i IRL? No chance, Lance!

Restorani

Grad je krcat restoranima raznovrsnog sadržaja, doslovno za svačiji ukus. Izašli smo dvaput na večeru van, jednom u Planet Bollywood kad sam sredila Chicken vindaloo (trib2Lister) porciju i jednom u finjak restoran na divljač sa šampinjonima. Usluga im je stvarno na nivou, no zato su cijene za pasti u nesvijest. To ne smijem reći na glas jer za taj novac ja spremam nekoliko tjedana fancy obroke za prste polizati.

Tøyen

Po internetu sam nailazila na informacije kako je grad jedan od najsigurnijih na svijetu. To bi vjerojatno i bilo tako da lokalni kriminalci ne pripadaju u nacionalne manjine iz raznih dijelova svijeta, koje čine čak 25% gradske populacije (grad broji oko 500K ljudi). U zadnje dvije godine je bilo nekoliko krvavih obračuna a Tøyen, kvart u kojem se nalaze Prirodoslovni i Munchov muzej su mjesto na kojem ne želite biti noću.

Alkohol

Ne konzumiram alkohol no smatram kako ova zanimljivost traži koji redak. U Oslu se iznimno skupo, a samim time i komplicirano napiti. Žestoko piće se može kupiti isključivo u specijaliziranim dućanima koji imaju kraće radno vrijeme, što je zeznuto subotom navečer. No, kako su skandinavci općenito poznati kao ljubitelji alkohola, postoje linije brodova koji na 24 sata odlaze prema Danskoj. Preferira se šank, a sve ostalo tipa prateće zanimljivosti u vidu kina/shopping centara/xy su tu samo da brod ne dobije formalno ime “mjesto za pit'”.

Pušenje

Pušenje je bannano, što je divno kada se sjedi u restoranu. Nema krvavih očiju niti suza, a kamoli smrdljive odjeće i kose. Zato se na ulazima u lokale nalaze stolovi i separei čak i sada, zimi, a nerijetko možete vidjeti i indijske jastučiće, dekice i srodne cozy zvizdarije, čak i kada vani padaju pahulje veličine dlana.

Švercanje

Švercanje u vlakovima mi je besmisleno, pogotovo jer je javni prijevoz odlično koncipiran. Doduše, prvim karnetima nas je počastio domaćin, no i sama sam, jasno, računala na trošak za njih misleći da će biti i skuplji nego sam po dolasku pročitala na reklamnim plakatima. Karte i karneti su iz našeg kuta skupi na prvi pogled, ali ako uzmemo u obzir da je tjedna karta oko 200 NOK a Peppeova jumbo pizza 200 NOK+ onda je jasno koliko je to u njihovim okvirima smiješno. Karnet od osam karata stoji 160 NOK, nakon što na postaji “precvikate” jednu od njih, pred vama je okvir od sat vremena za kretanje javnim prijevozom po izboru. Vlakovi su vrlo točni i dolaze svakih 15 minuta na postaje.

 

Dakle, izbor je velik, zanimljivosti napretek a crkavanje od dosade neoprostivo.
Slijedeći tekst je posvećen poluotoku Bygdøy.