Klopka za snove.

Već neko vrijeme se mučim sa nedovoljnim i nekvalitetnim snom. Budim se često. Promatram strop, sjaj Mjeseca kroz horizontalne rupe na roletnama, prve zrake sunca, mačku kako se preštimava na Lazićevim stopalima. Snovi su teški, komplicirani, vrlo neugodni i tjeraju da požalim što sam uopće zaspala.

Ovo je hvatač snova (dreamcatcher), iako bih ga ja u slobodnom prijevodu nazvala klopkom za snove. Meni je jedna od najdražih legendi i mitova koje sam čula.

Pripadnici indijanskog plemena Ojibwa sa područja sjeverne Amerike su u blizinu svoje postelje postavljali male i vrlo osobne klopke za noćne more. Smatrali su kako su ružni snovi veliki i nazubljeni, stoga bi pri prolasku kroz klopku zaglavili u ispletenoj mrežici unutar prstenastog okvira i ujutro stradali pri obasjavanju prvih zraka sunca.
Dobri snovi znaju put prema spavaču a slučajni zalutali bi prošli kroz perje klopke ravno prema usnuloj osobi. Kažu kako i najmanji trzaj perja na vjetru znači da je kroz njega prošao dobar san. Klopke za snove se nisu nikad uništavale, već bi bile ostavljene u strani dok ne bi potpuno propale uslijed starosti, vremenskih uvjeta i sličnog.

Mrežica je heklana od pamučne niti, nepravilno, pomalo ugrubo, poštivajući samo formu stare narukvice opletene tankom satenskom trakom. Pričvrstila sam nekoliko elitra kornjaša koje sam nalazila osušene, konkretno jelenka i nosorošca. Ne znam odakle, no imam i nešto crnog perja koje visi sa trakica. Ubačeno je i par perlica da razbiju čisto crnilo.

Lazićka