Reći da ti je muzika bitna za određenu aktivnost ne predstavlja baš ništa novo – ne poznajem osobu koja se ne mlati glazbom, pogotovo onom koja odgovara trenutnom raspoloženju. Iako meni često odgovaraju periodi prijeko potrebne potpune tišine, zvuk mi ne smeta čitanju i učenju, u periodu kad sam bila najproduktivnija po pitanju učenja vrtio se Cannibal corpse, Carcass, hrpa starog thrasha i sve što je zapravo bilo vrlo agresivno i glasno. Danas glazbu koristim kao zvučnu podlogu dok crtam, pišem svartpostove, obrađujem fotografije, istražujem neku tematiku, šijem / pletem ili dizajniram… Evo nekoliko albuma vrijednih slušanja kada nešto stvarate.

S&M by Metallica – ljudima jedan od mrskijih, meni sigurno najdraži od svih albuma za rad bilo koje vrste. Perfekcionistički je napravljen, precizno i besprijekorno, Hetfield na njemu pjeva najsavršenije na live nastupu otkad znam za njega (kad sam prvi put nakon ovog albuma išla ponovno slušati Black, Lightning i slično odjednom je njegov glas zvučao tako tanko, sterilno i skoro mutirajuće), a klasični instrumenti amplificiraju svaku ionako predobru pjesmu koju su Metalličari i Michael Kamen ispiljkali za album. Traje nešto jače od dva sata, pokriva dvadesetak pjesama i čisti je užitak od regularnog uvoda The ectasy of gold kada obično sjedam za stol i Call of Ktulu kada već lagano krećem s poslom ili aktivnošću. Šteta što je ljudima prva asocijacija na ovaj album Nothing else matters a ne Master of puppets ili For whom the bell tolls.

met

Division bell spomenula sam nedavno. Univerzalno iskoristiva i smirenija glazba, mislim da nema varijante u kojoj nije iskoristiva.

Panterini Cowboys from Hell & Vulgar display of power – iako su vrlo bučni, na momente i vrlo screamy i agresivni, nevjerojatno podržavaju rješavanje zadataka. Pogotovo sam ih slušala kada sam radila projekte za posao; budući da ne vjerujem u radno vrijeme i ako imam neku dobru ideju ili mi je palo na pamet kako riješiti neki web problem, neću čekati ponedjeljak ujutro za realizaciju već ću u petak navečer sjesti i iščeprkati soluciju. Uz Anselma koji urliče “This world is shattered… All shattered!”.

pantera

Gravediggaz 6 ft deep – yes, i hip hop može valjati, a koliko je specifičan govori činjenica da su mi ovaj album svojevremeno preporučile dvije kokoške iz metal domene. Nema sisa, guzica, blinga, hotlinea, west sidea, east sidea ni ičega regularno zastupljenog u smeću koje se danas naziva hip hop. Ovdje isključivo možete naići na (samo)ubojstva, dnevnike luđaka, šalice krvi, spooky melodije i općenito nešto neraspoloženiju glazbu nastalu u sklopu jednog od side projekata Wu Tangovaca.

American McGee’s Alice soundtrack – originalno je pratio igru u kojoj Alice prolazi kroz deformirane krajolike i zadatke u wannabe spooky avanturi. Šumovi, zvrčanje, cvrčanje i zanimljive melodije koje je radio Chris Vrenna, glazbenik koji je zanat pekao kod Reznora i Mansona odlično podržavaju svaku aktivnost koje se dotaknem.

alice

Neverhood soundtrack – bizarnu avanturu / puzzloigru prati prilično unikatan niz pjesama i melodija s okusom jazza, židovske tradicionalne glazbe i raznovrsnih zvukova, perkusija i stilova pjevanja. Autor je višestruko nagrađivan za ovaj paprikaš, koji, iako na prvi pogled nije nešto što bi itko s tri čiste uopće poželio slušati, zapravo ima nekog šarma i funkcionira kao podloga.

Black hawk down soundtrack – ne znam koliko sam puta preslušala taj album; malo toga mu konkurira. Moćna glazba – riffovi u kombinaciji s muslimanskim napjevima, atmosferična i intenzivna. Savršena za pisanje tekstova. I krojenje. I ležanje pod drvetom u jesen. I bicikliranje.