Polenka?

Debeli je otkrio mali biser u domeni covera na koji je slučajno naišao slušajući Plavi radio, vjerojatno na putu do posla. Radi se o setu svojevrsnih himni rokenrola koje je na specifično sočan način otpjevao inače bolno iskvarcani Paul Anka, u krajevima naših starih poznat kao Polenka

np: KAMELOT – human stain

Tijekom godina se oko mene skupila pozamašna hrpetina glazbe. Doslovno sam zatrpana raznoraznim žanrovima, kojima me privuklo slučajno slušanje praćenje guglanjem, mito-kontekst, stara slava ili find similar artist shema. Nekad doslovno od toliko drva ne vidim šumu, tj. ne znam što pustiti. Nekad je i lakše pustiti nešto staro, što provjereno dobro zvuči nego ići provjeravati nešto novo, kao primjerice, novi Slayer, World painted blood. Nisam jedina koja se žali na prezasićenje, brojni bliski dijele isti problem i isto kao i ja, drmaju sito da bi prosijali otpad i ostavili nešto vrijedno slušanja i interesa duljeg od par sekundi. Jednom davno sam shvatila kako u domeni turbo-folka, glazbe naroda i narodnosti sa područja ex-yu i elektronske glazbe nemam što raditi, pa su te opcije u startu prekrižene. Nije da mi nedostaju, ovo je više konstatacija, statement. Generalno rješenje kad mi pukne film i dojadi metal obično biva kvačenje za oldies but goodies ili klasičnu glazbu. Nema toga razočaranja u glazbi koje ne mogu zaliječiti četrdesete, pedesete i(ili) Khachaturian.

Coveri su mi uvijek zanimljivi i čest su predmet mojih glazbenih istraživanja. Nekad su bolno promašeni kao kritični gol u penalima na nogometnom SP-u, nekad pogođeni do bola kada transformirana pjesma jede originalnu izvedbu u jednom zalogaju. No, uvijek su zanimljivi. Posljednje otkriće je predivni swing jazz uhu jako ugodni album Paul Anke, koji je brutalno dobro obradio 14 prosječnom uhu dobro poznatih pjesama. Obraditi Billy Idolovu Eyes Without a Face je bilo relativno jednostavno, ali od smeća kalibra Bon Jovijeve It’s my life, koja valjda jedino nešto vrijedila klinkama u višim razredima osnovne škole prije 10 godina napraviti nešto slušljivo i vrijedno ponovnog slušanja… Svaka mu čast.
Moji favoriti su Oasisova Wonderwall i Soundgardenova Black Hole Sun, koja je od nihilističke rugobe praćene apokaliptičnim spotom koju smo svi voljeli postala skoro pa optimistična. Jazzy natruhe otvaraju apetit pogotovo u Nirvaninoj Smells like a teen spirit, himni uništene generacije tijekom koje shvatiš kako spontano mrdaš nogom, hvataš Bolju Polovicu i plešeš po kući. Poseban nivo neprepoznatljivosti i poseban grand master respect zaslužuje Eye of the Tiger, koja je od trashy eighties himne postala sinatroidno remek djelce, koje bi se ‘ladno uklopilo u kakvu plesnu scenu u kojoj Bond pokazuje svoju sposobnost i poznavanje standardnih plesova s ciljem impresioniranja koke u snažnom stisku. Zapravo, cijeli album je hrpica dobrano deformiranih pjesama, kojima u mojim očima zbog ove izvedbe skače vrijednost. Višestruko.

Za one kojima je ovaj blog entry zaintrigirao maštu donosim popis pjesama + YTB linkove radi eventualnog podsjećanja:

1. “It’s My Life” (Bon Jovi)
2. “True” (Spandau Ballet)
3. “Eye of the Tiger” (Survivor)
4. “Everybody Hurts” (R.E.M.)
5. “Wonderwall” (Oasis)
6. “Black Hole Sun” (Soundgarden)
7. “It’s a Sin” (Pet Shop Boys)
8. “Jump” (Van Halen)
9. “Smells Like Teen Spirit” (Nirvana)
10. “Hello” (Lionel Richie)
11. “Eyes Without a Face” (Billy Idol)
12. “The Lovecats” (The Cure)
13. “The Way You Make Me Feel” (Michael Jackson)
14. “Tears in Heaven” (Eric Clapton)

Glazba je prelijepa a spektar upotrebe pjesama širok. Toplo preporučujem za slušanje i uživanciju.