Random sitnice i tričarije koje su mi uletjele pod radar

Prije dolaska u Oslo dugo sam čačkala po expat blogovima, čitala tuđa iskustva i doživljaje Norveške, istraživala razne navade da bih što bolje shvatila kamo idem i općenito upijala sve moguće informacije. Nisam dugo ovdje i nisam sigurna koliko su te tvrdnje istinite, naravno. Imam dosta upita o dojmovima, ljudima, specifičnostima i svemu što me okružuje, pa evo – stiže mali dio.

Zaboravi sprejzodoranse i krute sapune

Nakon pregledavanja raznih trgovina ustanovila sam kako ne postoje dezodoransi u spreju, ravno ih je nula. Prvo sam pomislila da je razlog za ovo CFC koji se koristi u kozmetičkoj industriji zbog propulzivnih svojstava jer vidim koliko praktično Norveška drži do ekološkosti i dosljedna je u tome, ali nemam pouzdan razlog na raspolaganju, pa mogu samo teoretizirati. Nisam fan stickova i roll-ona jer mi je 85% ormara potpuno crno i grozim se bijelih pazušnih mrlja, ali radije ću se navikavati na njih nego gnjaviti ekipu iz HR da mi šalje sprejeve svako toliko.
Isto tako, nema krutih sapuna. Zapravo, ima, ali vidjela sam ravno jednog proizvođača i doslovno jedan model. Izgleda socijalistički i miriše na limun.

Računi, čuđenje kešu i neobično zaokruživanje koje bi Hrvate izbacilo iz cipela

U trgovinama nakon naplate svaki prodavač uvijek pita: “Trebate li račun?” jer ga neće isprintati ako ga nećeš uzeti. Moja je prva reakcija bila: “WTF, naravno da želim.”, očito brainwashana i centrifugirana upornim piljenjem o zakonskoj obvezi izdavanja i uzimanja računa. Realno, ne trebaju mi, ali mi u ovaj tren dobro dođu jer kasnije mogu provjeriti koliko sam platila neku namirnicu.

Keš je ovdje fenomen. Svi živi i neživi plaćaju karticama i kada dođeš u HM platiti šal na kasu, i pritom mahneš s parsto kruna, prodavačica otvara nekakvu prašnjavu kutiju s paučinom pod kasom i odande vadi keš za kusur. S pogledom kao da će na komadu kamena klinovim pismom isklesati taj račun. Navodno, Norveška planira ubrzo ukinuti keš iz prometa u trgovinama a imam dojam da se prodavači očajnički pokušavaju riješiti kovanica. Imam punu jednu teglu kovanih kruna u vrijednosti sigurno parsto kruna jer ih vraćaju lopatom, ja ih ne stignem dovoljno brzo vratiti u optjecaj a nemam ni volje vući novčanik koji zasigurno može dobiti status hladnog oružja.

Artikli na policama često nemaju cijenu. Malo-malo pri pregledavanju ponude, uglavnom u trgovinama s namirnicama gdje me uistinu zanima cijena nečega prije nego što driješim kesu, naletim na “rupu”. No, kako čujem, ovdje se oko toga nitko ne zabrinjava i ne diže buku. Nema dramatike, nema piljenja i prijetnje inspekcijama kao u zemlji na brdovitom Balkanu – ako te zanima koja je cijena artikla, dodaš ga prodavaču na kasu, on ga učita, kaže iznos i to je sve.

Ono najjače, kada plaćaš kešom, iznos računa se zaokružuje. Automatski. 1 kruna jednaka je iznosu od 100 ora koje očito nitko dugo nije vidio i nisu u optjecaju. Kada račun iznosi, štajaznam, 385,74 krune, platit ćeš 386 kruna. Isprva mi se činilo da je zaokruživanje isključivo na štetu kupca (sjećam se rasprava po fejsbucima i forumima, psihoza i paranoja ljudi koji zabriju da ako ostave 10 lipa na kasi prodavači na kraju dana odlaze na kurve i surlanje belih lajni a vlasnici sjede na kovanicama kao Smaug) i zato sam par dana i nekoliko računa čekala da vidim je li tako. Nisam se iznenadila; ako je decimala manja od 50 ora (pola krune) račun se zaokružuje u tvoju korist.

Svijetli čak i unutrašnjost ladica s escajgom

Norvežani obožavaju svjetlost, što se, logično, najviše vidi zimi kada dominira tama. Sve ali baš sve svijetli kamo god prođeš. Ovo se dodatno potencira Božićem pa je svaka okućnica načičkana lampicama. Kuće su dobrano osvijetljene izvana i iznutra, a kako ne postoje zavjese na većini prozora, interijer je potpuno vidljiv. Kažu, ako vidiš zavjesu na prozoru, stan vjerojatno pripada imigrantu.

Svijetle i ljudi. Točnije, reflektiraju. Budući da su vrlo aktivni i rado šetaju, a sunce vrlo rano zalazi, po njima možeš vidjeti prsluke s reflektirajućim površinama, trake oko nogu i mačje oči koje vise na nitima iz džepova.

Recikliranje FTW

Reciklaža je ovdje u punom zamahu i vrlo je efikasna. Posljedica je stvarne brige većine Norvežana za prirodu (zbilja imaju taj trait u mentalitetu) i dosljedni su po tom pitanju. Dok sam bila u ZG, dio sam smeća klasirala (obično papir, staklo i plastiku, pogotovo u periodu kada sam se pakirala za Oslo i trebalo se riješiti straobalne količine staklenki i papira), ali sada sam na 100% – smeće se prema vrsti klasira u vrećice specifičnih boja koje potom razvrstava robot u odlagalištima i na kojeg su Norvežani jako ponosni – slavni Bagsy.

Toliko su učinkoviti da im ponestane smeća za spaljivanje svako toliko pa ga čak, pazi sad, uvoze.

Efekt potpune reciklaže brzo sam vidjela, pogotovo sada u periodu nakon useljavanja, kada je ambalaže hrpetina. Kada ukloniš sav papir, najlon i organsku tvar, ostaje vrlo malo toga što se vodi pod “ostalo” i što ide u spalionicu. Još nisam napunila prvu vrećicu “ostalog” od dolaska, vjerovali ili ne.