Samoća, neparnost i nestrpljenje do trenutka zatvaranja vrata za sobom
Ivana
Poveći period nekonzistentnog (ne)pisanja prekidam namjerom da to ispravim i vrlo specifičnom temom koja mi u zadnje vrijeme prilično okupira misli. Radi se o samoći, usamljenosti i postavljanju pitanja samoj sebi u kojemu trenutku ta potreba postaje nezdrava i eventualno štetna.
Uvijek sam bila soler ili sam se makar tako osjećala. Uvijek sam imala dojam kako sam treća, peta ili sedma u nekoj shemi i dobar dio tinejdžerskih dana osjećala sam se neparno. Oko mene je uvijek bilo nekoliko ljudi čije su se putanje preklapale s mojima, ali generalno vrlo je malo ljudi s kojima sam se uistinu uspijevala naći na istim valnim duljinama. Srećom, još kao dijete imala sam razne zanimacije koje su s odobravanjem najbliže okoline bile uporno poticane. U tinejdžerskim sam danima te interese počela intenzivnije razvijati a od preseljenja u Zagreb nakon nalaska savršenog mira i užitka ulaska u kuću nakon radnog dana u kombinaciji s faktički ritualnim zatvaranjem vrata iza sebe moji su interesi postali još izraženiji; postala sam doslovno zaigrano dijete s dovoljno para da se ne mora brinuti što će se dogoditi ako si regularno priušti nešto što će hraniti hobi ili interes. Nekad mi je bilo čak malo i tlaka, slušam o ljudima koji se bore sa stanarinama, računima za grijanje ili kašnjenjem plaća, dok gledam endlerice, mikroskope, samostrele ili planiram i kalkuliram troškove moto-putovanja.
Zajednički nazivnik svemu tome bila bi samoća. Problem nastaje kad se navučeš na tišinu i mir i samoću, a neizostavno druženje s ljudima počneš promatrati podozrivo i nezainteresirano. S osjećajem da gubiš vrijeme ako nisi u svom balonu i potpuno orijentiran sebi. Ne onako džonostermanski al-sam-kul romantizirano, naravno, već čisto praktično i bez neke prikrivene filozofije iza toga. Pa lažeš sebe da ćeš se potruditi češće se nalaziti s ljudima. Pa lažeš ljude da ćeš odraditi meetupe za koje znaš one sekunde kada kreneš dogovarati dan/sat da neće biti održani. Pa se prividno osjećaš loše, a ispod slojeva zapravo leži vrhunska indiferencija i apsolutni izostanak žaljenja što do takvoga nečega neće doći. Imala sam periode i po nekoliko tjedana samoće – bez roditelja, cimerica, Lazića… Nekad sam znala ciljano otkazivati sve moguće aktivnosti s drugim ljudima u tom periodu, uzimati godišnje odmore ili se makar maksimalno distancirati od ljudi oko sebe. Ali ja toliko uživam da to nije za pričati.
Norveška je dosta dobro riješila ovaj problem; iako sam od dolaska upoznala brdo ljudi i s brojnima sam prilično bliska, konačno sam sama. Nalazim se u jednom od najljepših dijelova grada, neobično mirnome. Znam nekad noću, kada san neće na oči, izaći i sjesti na stepenice i uživati slušajući zvuk doslovno ničega u savršeno predivno mirnoj noći. Jedva par minuta pjehe od kuće nalazi se ulaz u ogromnu šumu, što iskorištavam u svaki mogući trenutak. Većinu vremena kada nisam na poslu mogu potpuno biti okrenuta sebi, što je vrhunac sebičnosti.
Tim više što podugo nisam bila ovoliko produktivna. Uz posao koji funkcionira savršeno dobro jer je Crohn u potpunom stanju dormancije kontinuirano nešto prčkam. Čitam, pišem, istražujem razne teme (na ovo mi realno ode velika većina slobodnog vremena), planiram naše landing partyje po kontinentu i crtam rute, crtam & slikam, pletem & heklam, šijem, kuham razna jela, šetam kroz šumu kada god stignem… Jedino što ne svartam pretjerano, ali evo, radim na tome. No, stalno nešto radim. Nema boljega osjećaja. Ne poznajem osobe čija bi blizina kompenzirala izostanak takvoga gušta. Često pričam s ljudima na ovu temu i jedno od mojih prvih pitanja nakon rukovanja i razmjene imena obično je “čime se baviš u slobodno vrijeme?”. Ono mi dođe kao najjednostavnija dijagnostika tj. uvid u profil osobe s kojom razgovaram. Većina ljudi koje poznajem ima nekakvu zanimaciju ili uvjerljivu strast (joga, motori, biciklizam, amaterski kemijski labovi, razni craftovi, planinarenje, stripovi, putovanja, pop kultura, kuhanje, programiranje, game development, gejmanje općenito…) ali povremeno nabasam na ljude koji po dolasku s posla ručaju, legnu pred TV i ustanu sutradan ujutro s namjerom da opet odu na radno mjesto, u kombinaciji s regularnim ekscesivnim oblokavanjem vikendima. Uistinu ne znam kako ti ljudi uspijevaju funkcionirati, jer kakav je to život?
Jedino problematično je što imam naznaku osjećaja da ovo što radim dugoročno ne može biti dobro. Nešto ovoliko ugodno ne može biti normalno, pogotovo od trena kada bez toga i ostanem. Nisam nailazila na relevantnije medicinske ili članke s polja psihologije na ovu temu; većina se svodi na izuzetno površno po tematici prerovane klikšer-bejtove s upadljivim velikim rečenicama o solerima-kulerima i bez previše uporišta u razumu. Većina ih ne razlikuje samoću i usamljenost, što je podbačaj u startu. Ujedno, ja se ne osjećam nimalo loše kada sam sama, naviknuta sam na sebe i ne osjećam baš nikakvu prazninu kakve bih se trebala, uvjetno rečeno, bojati.
Mislim da je društvo (drugih) ljudi dobrodošla i potrebna stavka u životu pojedinca, jer te drugi ljudi drže na mjestu da ne odlutaš (previše), a istovremeno imamo priliku, razgovoru s drugima, testirati neke svoje stavove i naučiti puno od njih. Što se tiče doze, pa gle, uzimaš onoliko koliko ti treba. Nismo svi jednako društveni.
), korigiraj se putem ako vidiš da se potpuno izoliraš. Zašto bi svi bili isti?
Meni je “normalno”da s godinama smanjimo vrijeme s drugima u korist vremena sa samim sobom, ali vidim da ne dijele svi oko mene to mišljenje, jer neki uopće nemaju potrebu biti sami sa sobom, što je meni apsurd.
Zašto ne bi bilo normalno to što si samotnjak, i svjesna si toga? Zašto bi ostala bez svog svijeta, koji si stvorila? Jednako tako, možeš ostati i bez kruga ljudi, zar ne? Čak je i veća šansa, ako gledamo protok vremena, da će te prije napustiti netko nego tvoj hobi
Samoća nije usamljenost, slažem se da ljudi brkaju i krivo kategoriziraju te dvije stvari. Samoća, ako je odabrana, je divna stvar. Imaš vremena i za introspekciju i za sebi bitne stvari. Zašto bi to bilo krivo?
Na kraju, ti nisi potpuno isključena iz svijeta, funkcionalna si, zaposlena jedinka s velikim interesom u svijet oko sebe, jednostavno nemaš potrebu interese zadovoljavati u društvu drugih ljudi. Po meni, dobro je da si svjesna svoje situacije (“situacije”
Ima u knjizi Čarobno drveće uma (Marian Diamond, Janet Hopson) nešto o tome kako su se kod ljudi koji su bili osamljeni skraćivali završetci aksona u moždanim stanicama. Ljudi koji su bili posve odsječeni od društva, npr. u zatvorima, bolnicama, i sl. Neke dendritne grane bi se posve zgrčile. Struktura mozga im je svakako bila bitno izmijenjena i to se dalo lijepo vidjeti.
Naiđoh na slične tvrdnje, uglavnom svedene na neke vrste atrofija neurona.
No zbilja nisam našla ništa za što bih se mogla (željela?) uhvatiti.
Upravo to, imam sasvim dovoljno ljudi oko sebe (realno, i previše), nije da živim na dnu Marijanske brazde. Al toliko mi paše zatvaranje vrata iza sebe da to nije normalno.
Meni je majka uvijek govorila da sam “divljak” jer nisam išla van u srednjoj i sranja, ali nikad nisam imala potrebu. Uvijek sam obožavala biti u sobi i raditi svoja sranja.
Sretna sam što sam ovdje pronašla super ljude s kojima se stvarno kužim i slažem.
Neki su ekstroverti, neki introverti.
Imam jednu prijateljicu s kojom dijelim sentiment, i onda se radujemo vikendu kad ćemo biti same dva dana u stanu, i šaljemo si nakaradne memeove i slike i glazbu koju slušamo ili što čitamo, bez želje da se vidimo. Nekad izađemo u grad jer nam dođe.
S druge strane, volim i ekstroverte, ali u nekom trenutku mi dođe previše družiti se s njima.
Zanimljivo je da dobro funkcioniramo međusobno nekako bez problema.
Zatvaranje vrata za svijetom će mi uvijek biti prekrasno iskustvo i jednako će me radovati.
Samoću ne da volim, nego trebam, inače ispizdim.
Zato me plaši pomisao na djecu
Ako te netko kopča, to sam ja. <3 Ovo s djecom zbilja je scary AF.
”Samoću ne da volim, nego trebam, inače ispizdim.” ću si uklesat na nadgrobni spomenik