Starost?

Sjedim u tramvaju na putu kući. Radni dan je bio vrlo naporan i jedva čekam doći kući. Žamor putnika pokušavam nadglasati glazbom. Ken iz Dropkick murphysa pjeva sve glasnije a Matt na bubnjevima me suptilno motivira da stopalom kvrckam o pod uz “Roast me to a blackened crisp and throw me in a pile, I could really give a shit – I’m going out in style”. Slušam i mislim, možda je zbilja vrijeme da počnem pit. Kako tek ova muzika dobro zvuči nakon što se umlatim pivom? “Šteta” što ne mogu protiv sebe

Pogled mi pada na suputnike. Sjedim u onom novom Gredeljevom tramvaju gdje su grupirano četiri sjedala orijentirana u dva para nasuprotno. Pokraj mene sjedi trudnica koja izgleda kao da će se raspuknuti svaki trenutak, preko puta mene maksimalno skockana & ušminkana djevojka izrazito isprištanog lica, odoka studentica, koja značajno prebire po porukama sa mobitela sa kojeg je visjela ogromna Hello Klitty lutkica. Po pogledu valjda tražeći neki novi smisao u nizu smsova kategorije “e, h&m skino cjene versače modela na cvijetnom <3”.

Dijagonalno sjedi muškarac u zrelim godinama. Po opisu bi se uklopio u one koje nazivamo klošarima. Na nogama sebago cipele trenjem uništene brušene kože koje ga baš i ne griju najbolje po ovim temperaturama, nosi iznošene traperice sa nespretno pokrpanim rupama, kožnu jaknu sa betmen-rukavima koja je ’85.-e bila hit u Starom Petrovom Selu, ispod nje viri nošenjem a ne pranjem izraubana košulja zbrda zdola upakirana u vestu u stilu Cliffa Huxtablea a na desnoj ruci, noseći ju valjda sa namjerom da ugrije ruku, rukavica kakvu moj did koristi kad reže drva motorkom. Ona bijela pamučna, sa sintetičkom zelenom punktacijom koja daje grip kad hvataš neki alat. Glavu je pokrio pletenom crnom kapom i šiltericom. Zima je. Ipak, nisam mogla maknuti pogled sa njegovog lica. Neobrijan, solidno osijedjelih dlaka i velikih tamnih očiju. Smirenih, zamišljenih i netremice fokusiranih na točku koja probija leđa pernatih jakni, vozača, šajbu tramvajskog vozila, aute, ljude, kuće, zgrade, šume…

Ovaj post neće biti lamentacija o beskućnicima koji preturaju kontejnere u potrazi za plastičnim bocama koje bi trebale biti resurs za svakodnevnu štrucu kruha. Nisam jučer otvorila oči i po prvi put vidjela bijedu i siromaštvo – objekt moje znatiželje je njegov pogled i misli koje se nalaze iza njega. Izgledao je kao da je u godinama za koje je mislio da će, kad je bio mlad, provesti u kućici sa vrtom i voćnjakom, bacajući psu granu i veselo se smijući sa unučicom dok baka peče palačinke. Pita li se ikad, Jesam li ikad mogao predvidjeti što će biti sa mnom? Je li ikad pomislio da će biti ovako ugrožene egzistencije? Što se dogodilo da se doveo do ove točke? Pita li se uopće prosječan čovjek kakva će nas starost dočekati? Ne toliko nekakvo mitsko starenje, nego dostojanstveni posljednji dani, uživanje u plodovima rada kojim si se bavio veći dio života – hoćemo li ih vidjeti kao takve ili nas nakon radnog vijeka čeka kartonska kutija, ulazi u stambene zgrade i stajanje u redu po pučkim kuhinjama?