Svartie goes to Bollywood aka koliko volim biti potpuno u krivu

Nisam baš sklona Bollywoodu i filmovima koji izlaze iz te hiperprodukcijske gungule. Za moj je ukus ovaj tip filmova pretjerano živahan i šaren, nerijetko prenaporan za gledanje, u radnju se ubacuje previše čagajućih epizoda koje prati onaj toliko specifični visoki ženski pitch i nisam obično raspoložena za svo to cvrkutanje. Ujedno, sjećam se nekakve videokazete sa četverosatnom opskurnom i beskrajno dosadnom bolly-dramuzgarom koju mi je pokazala sestrična kada sam bila dijete, tijekom čije projekcije sam priželjkivala udar meteora u video i s razornim djelovanjem od barem kilometar u polumjeru. Stoga, kada i spazim neki moguće zanimljiv bolly-film, obično odzujim dalje.

Ali, volim komedije. Strašno volim komedije. Uživam u dobrom društvu pogledati film koji me može nasmijati od srca i koristim svaku priliku za to. Preferiram verbalne komedije, naoružane dobrom pričom, bizarnim momentima i dijalozima nauštrb ostatku vrsta komedija ili nečega nalik tome. U zadnjih par mjeseci Lazić je došao s namjerom da pogledamo filmove koje je teškom mukom iščeprkao iz šume “komedija” a popis filmova koje sam pokrenula i odustala u roku “WTF?” broji nekih 15 komada. Kontinuitet prekinu Dalia sugestijom i pol, na koju zbog gorespomenutih bolly-preferenci nikad ne bih nabasala.

Rijetki su trenuci kada me za film koji je toliko predvidljiv od doslovno prve scene i za koji ne moram biti Vidoviti Milan da bi zaključio kako će završiti, a opet toliko dobre radnje da te zakvači pričom i onda se dodatno osjećaš par sati nakon kao na nekakvom serotoninskom dripu, uspije zavezati radnja. Taj se film zove 3 idiota. Svojom bajkovito nerealnom toplinom, slijedom događaja, na nesvakidašnji način obrađenom temom i izvedbom podsjeća na Pija i Slumdoga. Pršti od životnosti, energije, srdačnosti i širokih osmijeha. Nije ni čudo da je jedan od najvećih bolly-hitova a ja se još uvijek divim sebi kako sam se uspjela odviknuti čitanja o filmovima prije gledanja, u svrhu minimalizacije štete spojlerima. Nisam puno očekivala od filma, a iskreno me oduševilo koliko mi se svidio.

Stoga ću samo kratko, s ciljem da i drugima film ostane neokrznut, spomenuti kako priča prati 3 momka koja svijet klasira pod “idiote” + 1 djevojku u jednom od segmenata osobnog razvoja. Situacije koje su se odvijale tijekom 4 godine elegantno su raspoređene kroz retrospekciju tijekom jednog vrlo ključnog datuma, koji je ujedno i Lazićev rođendan.

Iako su mi svi glumci bili prilično uklopljeni u priču i tako divno ufurani, moram komadić svartprostora posvetiti nositelju cijele radnje i Suncu oko kojeg se rotira ostatak likova. Ranchoddas Shamaldas Chanchad bliješti kao iljadu sunaca, privlači ljude optimizmom, kreativnošću i činjenicom kako mu sve ide od ruke čega se prihvati. Ono što okolina tumači kao hrabrost u njegovom karakteru, jednostavno je ekstremna dobra volja i namjera, želja za pomoći svakome i čista, jasna suštinska dobrota. Moraš ga voljeti.

Aamir Khan, glumac koji je utjelovio Rancha, trenutno je najbolje plaćeni bollywoodski glumac. Ajmo reć da je hindi-verzija Brada Pitta. Zanimljiv je podatak da je u trenutku snimanja ovog filma imao 45 godina (prije 10-ak dana napunio je 49), što se nikako ne može nanjušiti gledanjem u lice. Khan, inače musliman, poznat je po perfekcionizmu pri snimanju filmova, apsolutnoj predanosti, ali i činjenici kako neće snimati film za koji nije do kraja izrađen scenarij ili glumiti u više od jednom filmu u isto vrijeme. Ovo je, inače, anomalija – bollywoodski glumci obično snimaju paralelno nekoliko filmova, a scenarij se razvija često spontano i na licu mjesta, nakon što glumci krenu razvijati idejnu misao na sceni.

U simpatičnoj priči svašta može proći, pa čak i pomalo freaky glazba, spomenuti razlog nevoljenja bolly-filmova. Radnju nekoliko puta prekidaju pjesme, izrazito catchy i pjevne, obilježene dinamičnom koreografijom. Jutros sam čak čula Lazića kako pjevuši melodiju Zubi dubi pjesme spremajući se za posao i to mi je bilo strašno simpatično .

Komentar ide i na nehumanu količinu engleskog u dijalozima; primjerice, Onaj motor Ural mnogo je lep, how does it feel to sit in that sidecar? Čini se zabavno, is it dangerous? Obzirom na britansku monarhiju i njene pipke, kao i činjenici da je engleski drugi službeni jezik ne čudi me, no nisam 100% sigurna koliko je ta pojava ukorijenjena u toj mjeri i baš na takav način.

Zanimljive su i suze u filmu, neobična pojava. Likovi su često izloženi situacijama kada su ganuti ili opaljeni s toliko sreće da je očito kako je pokoja suza najprirodnija moguća reakcija. No, moram priznati kako se ovakvih suza u hollywoodskim filmovima ne sjećam. Izgledaju uvjerljivo i iskreno, moram priznati.

Zbog filma odmah sam krenula guglati što su, od čega se rade i kako se rade dhokla, fafda, handwa, thepla i khakhra. Naravno da sam se razočarala kada sam shvatila da brojne sirovine ne postoje u RH i da za takvo što moram potegnuti makar do Graza. Ipak, ne bih ja bila ja kada ne bih uspjela iskopati adekvatne zamjene za ovu hranu, koja “zvuči kao projektili koje je Bush bacao po Iraku”. (Usputna sitnica; čim je film završio, skuhala sam dal makhani, dok su se u pozadini ponovno vrtjele najbolje scene; meni jako malo treba da se mašim kuhače kad naiđem na iskru inspiracije i ne znam trebam li se time ponositi ili pokriti vrećicom po glavi zato).

Jedna od najljepših komponenti filma jest sama Indija. Za pokrajinu Ladakh sam čula, ali nisam nikad istraživala kako izgleda, gdje je smještena i koji je njezin značaj. Završne scene filma odvijaju se u najljepšem okružju mogućem; Ladakh (dio gromade zvane Jammu i Kašmir) čini najsjeverniji dio Indije, zalijepljen na istočni Pakistan, južni Tadžikistan i zapadni dio Kine. Kadrovi planina i plavog neba nehumano su prekrasni i podsjećaju na gruzistanska brda. Ladakh bih radije posjetila nego Mumbai, sigurno.

Uglavnom, ako imate nešto manje od 3 sata viška, pogledajte film o 3 idiota, Pii, A for apple, B for ball, Milimetru koji postaje Kilometar, usisavaču, okladi i razlogu zbog kojeg brko više nema brkove.