The last of us

Kompjutorskim igrama bavim se sve manje i manje. Čak nije toliko razlog nekakav manjak vremena što bih možda refleksno rekla i “na prvu”, koliko činjenica da nisam nikad bila nekakav teški gamer i zapravo su mi se svidjele tek poneke igre. Konzole pogotovo ne volim – Playstation uopće ne doživljavam i jedina igra koju sam na njemu pokrenula bila je Diablo 3 prošlog siječnja, a ni nju ne bih igrala da Lazić nije inicirao da igrajući ju potrošimo 48 sati jednog ležernog vikenda.

Stoga je igru The Last of us igrao Lazić, a ja sam gledala i uživala. Bijesno je zanimljiva. Hibrid je Walking deada i BBC-jevog dokumentarca u kojemu glavenu čahuru mrava naseli gljiva roda Cordyceps.

Autorima se svidjela ideja gljive koja se na ovaj scumbaški način zavuče i na neki način preuzme kontrolu nad domadarom; stoga su razvili igru o postapokaliptičnom svijetu i ljudima koji pokušavaju preživjeti, kako zombificirane ljude, tako i zdrave ljude čije se namjere ne čine uvijek čovječnima. Sličnu premisu ima i Walking dead, nerijetko suptilno postavljajući pitanje gledateljima koliko daleko svijet mora otići na kvasinu da iz svakoga iz nas izroni monstrum koji bi i za sitnicu hladnokrvno ubio.

U ovom svijetu muškarac i djevojčica 20 godina od kuršlusa kreću se vremenom nagriženim settingom, provlače se i šunjaju, sklapaju oružja i u torbu trpaju sve skupljabilno što im može olakšati daljnje prolaske. Struje odavno nema, vegetacija preuzima ono što je i u startu bilo njeno, a kroz hodnike, tunele i zgrade nailaze na ljude inficirane Cordycepsom. Možemo razlikovati nekoliko tipova oboljelih – runneri, stalkeri, clickeri i bloateri različiti su stadiji infekcije i čine tranziciju od zdravog čovjeka do gljivom potpuno izjedenog agresivnog i opasnog zombija.

Primjerice, ovo je clicker, napredni stadij, vid je potpuno reduciran, vrlo je snažan i reagira na zvuk. Glasa se klikćući i zapravo po principu eholokacije – prati kako se odbija zvuk koji ispusti i shodno tome napada.

Pogledajte clicker cosplay, epic win by Emma Franks. 

Igra je:

• vizualno straobalna, toliko detalja, sitnica i razrađenih scena i kadrova dugo nisam vidjela – kapi kiše, snijeg, odjeća, pohabana scenografija, zanimljivi kutovi prelijepo izgledaju
• specifična po vrhunski razrađenoj i uobličenoj priči, već samo nje zbog isplati se igrati + nema patetike (ovo pozdravljam pogotovo)
• kvalitetno napeta – odgojili su me raznovrsni horori i zombiji i nije baš da trzam na njih, zanimljivo je vidjeti kako je ipak moguće nabasati na nešto dovoljno svježe i zanimljivo
• igriva natprosječno – lako se navući i nije teško izgubiti šleper vremena na nju, dugo nisam vidjela nešto slično
• totalna preporuka.

Ima jednu manu, a zove se ekskluziva za PS. Kad bi ju izdali za PC, ne bih ustala od kompjutora dok ju ne prijeđem.