Dobar je osjećaj probuditi se u Oslu. Smještena sam u mirnom kvartu u brežuljkastom dijelu grada, u ulici u kojoj se ne smije voziti većom brzinom od 30 km/h i kroz koju povremeno prošetaju srne i projurcaju vjeverice. Kuće su smještene na stijenama koje nimalo suptilno izviru iz trave i niskog raslinja i daju onaj lijepi natur štih. Sve oko mene čisti je spokoj. Snijega još nema, danas me u šetnji gradom oprala kiša i obrijao vjetar na Akerbryggeu. Vrijeme odiše na kasnu jesen, a ne zimu koja je dosad trebala pošteno zagalopirati.

Od dolaska ne prestajem odgovarati na pitanja mahom na vijest šokiranih ljudi. Reakcije na odlazak bile su odlične – većina me ljudi izgrlila, izljubila i poželjela mi sreću do koske. Prijatelji su sretni zbog mene jer mi znaju koliko mi ovaj odlazak znači i koliko bi me stabilni život ovdje usrećio. Osjećam se kao helpdesk kakve imigracijske agencije; dosad sam jedno 488 puta objasnila kakav je proces za Hrvate i u jednom sam trenu počela dijeliti linkove s .no TLD-ovima vezane za legalni ulazak građana EU i EEA. Na svartbergu nemam plan razvlačiti taj protokol, uglavnom zato što mi se niti najmanje ne da, a posvetit ću se maksimalno dojmovima, načinu života i uskoro fotografijama (nestala mi je CF kartica s prvim slikama, još se žderem jer je bila prepuna kul slički, tim više što su rađene mojom omiljenom pedeseticom).

U svakom slučaju, planiram puno pisati. Ovo su prve crtice.

Odluka o preseljenju

Oboje jako volimo Oslo, posjećivali smo ga u više navrata (najdraži nam je, naravno, put motorom koji smo odradili prije par godina) i ovdje se osjećamo uistinu kao kod kuće. Nama u HR nije bilo ne znam koliko loše, ali ovdje se baš vidimo. Najčešće pitanje je: “Kada se vraćate?”. Iskreno, nemamo niti najmanju ideju, ali sigurni smo da ćemo ostati ovdje dokle god oboje budemo imali poslove i stabilan standard, kao i osjećaj zadovoljstva. Realno, voljela bih vidjeti razlog zbog kojeg bih se vratila u Hrvatsku tj. koji bi me potjerao odavde.

Polazak na put

Lazić je otišao prvi. Uralom iz NG, par dana prije kraja studenog. Na ovu vijest unisono je proglašen luđakom i manijakom jer su taman krenuli prvi snijegovi i susnježice, uglavnom od ljudi koji na motor ne bi sjeli ni u srpnju. Naravno, ja ga poznajem nešto bolje i znam koliko je dobru opremu prethodno nabavio; funkcionalne komade koji odlično zadržavaju toplinu, pogotovo u kombinaciji sa standardnim odijelom za motor. Od NG do Beča vozio se autoputom, u Beču je ušao u vlak u kojem je prošao cijeli kontinent do Hamburga. Relaciju Hamburg – Kiel odvezao je motorom, a u kilskoj luci ušao je u trajekt kojim se vozio do Osla. Pričao je kako ga je brijao sjeverni vjetar dok je skoro 24 h zaobilazio Jyllandski poluotok, do točke da je tolikom silinom udarao u lice da mu nije dozvolio prolazak zraka kroz dušnik. Dan kasnije vidio je u medijima da je na moru bilo takvo nevrijeme da je u zoni oko Bergena iz mora izbacivalo kamenje dimenzija nogometnih lopti.

Moj je polazak bio 7 dana kasnije i iz zračne luke Pleso s koje sam tada poletjela prvi put. Iz stana sam izašla u podne a u kuću ušla iza ponoći. U tih 12 sati zujidbe preletjela sam par tisuća kilometara u dva aviona (prvi je bio propelerac, a drugi mlažnjak) uz presjedanje u Bruxellesu. Tijekom prvog leta doživjela sam nešto što bi se moglo nazvati nečime nalik napadaju panike (takvo što nisam nikad dosad imala ni u životu, kamoli u avionima) jer je avion pri uzlijetanju pretrpio priličan udar vrlo jakih turbulencija, a i kasnili smo u polasku zbog jakog frontalnog vjetra. Mislila sam da ću iskočiti iz kože, držala sam se za sjedalo kao mačka za drvo kada pod stablom laje pseto i bila sam na rubu da počnem vrištati iz petnih žila. Ono, che pasa y’all, fuck y’all, me gonna go GTFO.

kitteh

Ne znam što me zaustavilo u toj namjeri. Nisam bila jedina, ljudi oko mene bili su prilično izbezumljeni i nategnutih živaca, vidjelo se da im nije svejedno. Kad se uspio izravnati i otići iznad turbulencija, naravno, let je postao gušt. Ni slijetanje nije bilo posebno ugodno, osim što smo svi bili vidno iznervirani udarima vjetra koji su nosili avion kako su htjeli, pilot je drastično ranije spustio kotače. Klasa optimist FTW. Jedino gore bio je nekakav napuhani putnik u tankoj latino lover šulji i s fancy šalom koji je svakih 5 minuta zivkao izuzetno ljubaznu i simpa stjuardesu i zahtijevao ovo i ono. Vrhunac je bio kada je prije slijetanju odbijao sjesti na svoje mjesto, već se prešetavao po prolazu oblačivši sako. Nisam nikad uspjela shvatiti takav način razmišljanja, moraš li baš biti razmaženo derle, nesposobno barem prikriti svoj šugavi karakter?

U Bruxellesu me dočekalo nevrijeme i krasni aerodrom na kojem najave čitaju izvorni govornici (npr. Ruskinja čita najave ruskih letova). Nisam čula grčki u govoru dugo i baš sam guštala slušajući lelujave samoglasnike, pjevušeći Έφυγε i zamišljajući zadnjih 10 minuta Franka Sobotke. Pojela sam neki otužni sendvič s mozzarellom i pršutom, tek toliko da skuliram kruljenje u stomaku jer ciljano nisam htjela jesti ništa prije polaska, ne znajući kako će moj dragi suputnik Crohn reagirati na avion. Bijah iznenađena, preo je kao mače na maminoj sisi.

keepcalm

Prvi dan nakon leta osjećala sam se kao da mi je netko zavezao oči, vrtio me do besvijesti oko moje osi i onda me pustio da pričam, krećem se i pokušavam razmišljati. Iako mislim da let nije bio naporan, bila sam neobično ošamućena, trapava do ibera i imam dojam da sam zvučala kao da imam pol funkcionalnog neurona u lubanji. Wat d watin wat. Užas. Prvi jet lag evar.

Jeg snakker norsk…. En liten :) men jeg forstår mye

Za početak, učim norveški sama. Imam specifičan background; nordijski metal (folk metal, battle metal, troll metal…), naime, ne mogu slušati ono što ne razumijem i ako mi se svidi neka pjesma, pogotovo kada uđem u repeat centrifugiranje jednostavno moram saznati značenje teksta. Prepoznajem tonu riječi s lakoćom, hrpa toga poznata mi je via Finntroll, Åsmegin, Garmarna, Hedningarna, Trollfest, Tyr i sl., mada su brojni spomenuti švedski bandovi. Švedski, norveški i danski su slični, s tim da su danski i norveški sličniji. Švedski bi norveškom bio nalik kao slovenski hrvatskom, a danski je nalik našemu kao srpski.

Sjela sam i ispisala na papir plan učenja. Vodila sam se logikom – što bih sve prošla i na kakav način kada bih željela proći gramatiku hrvatskog jezika. Znači, ispisala sam poglavlja: imenice, postoje li padeži, glagole, glagolska vremena i načine gradnje, veznike, pridjeve, komparaciju, rodove, članove… A potom sam prešla na ispisivanje mini rječnika. Boje, životinje, članovi obitelji, dijelovi tijela itd. – male sitnice koje će mi omogućiti gradnju prvih rečenica. Potom sam svaku od tema detaljno raskupusala i ispisivala primjere, da bih razumjela sintaksu što je lakše moguće (moj mozak jako teško podnosi učenje na pamet, pamtim isključivo preko primjera i usporedbi). Ne mislim da je težak i ne mislim da je nesavladiv, traži malo vremena za boost vokabulara, a pravila dobrim dijelom poznajem.

U ovaj tren razumijem prilično pisanoga, pogotovo ako postoji kontekst koji znam unaprijed (karikiram, katalog Bilteme, trgovine auto i moto dijelovima – opise pod artiklima jasno razumijem), ali do pitkog i fluentnog norveškog u govoru čeka me još prilično porcija žganaca. Prvom prilikom platit ću i tečaj norveškog, vidim to kao nešto samopodrazumijevajuće. Nisam nikad shvaćala ljude koji žive po Švabiji i po tri desetljeća i ne znaju ni pizzu naručiti na njemačkom.

Smještaj i oprema od nule, drugi put

Opremanje od nule napravili smo prvi put prije 6 godina, kada smo iz NG došli u ZG. Tada je sa mnom išao kamion pun namještaja i torbi s rekvizitima koji su nam uvelike olakšali život. Sada je bilo drugačije, sa mnom je išla velika putna torba koja je na aerodromu vagnula 26,5 kg i planinarski ruksak s laptopom i notesima. Doslovno startamo od nule. Sve se kupuje, u IKEI smo svako toliko i postaje nam novi dom, najviše zbog cijena koje su odličan argument zašto se ne isplati plaćati transport iz Hrvatske velike većine stvari. Jedino bih voljela vidjeti svoj Fissler set lonaca koje prevolim (totalno rugged set, nešto što jako dobro trpi moj “it’s a tool not a jewel” odnos sa stvarima oko mene) i za koji se nadam da ću opet uskoro i vidjeti.
Odličan je pomoćnik i finn.no, oglasnik sa sekcijom “poklanjam”. Kako se ne libim rabljenih stvari, odmah po dolasku ubola sam divnu jednostavnu policu za cipele koju je jedna Norvežanka udomljavala jer njoj više nije potrebna. Sada ovih jedva par parova čizama, gojzi i patika leže na lijepim metalnim šipkama, umjesto na podu u predsoblju.

Obitavamo u suterenu, u meko osvijetljenom i jako toplom prostoru. Dimenzijama je za nas dvoje sasvim dovoljan, a sastoji se od dnevne i spavaće sobe, kupatila i manje kuhinje. U njemu trenutno dominira hrpa informatičke opreme i kablova, kao da u stanu živi nekakav bijesni hacker kojeg progoni svaka intelligence agency koja drži do sebe :). Od mojih stvari nema skoro pa ništa – ponijela sam odjeću, par knjiga, kozmetiku i nešto specifičnog nakita.

Cijene, kuhanje i poneko iznenađenje

Norveška je skupa, čut ćete često. Iznenadili biste se koliko je toga itekako prihvatljivo. Primjera je gro, a istaknula bih basic odjeću (tipa HM, Cubus i sl., ne vidim se kako dajem bijesne pare za nekakvu brendiranu odjeću ni inače, kamoli ovdje), svježe povrće, informatičku opremu, skoro sve IKEA-ino košta kao i kod nas itd. Najveći šok doživjela sam jučer, kada sam naišla na suhi slanutak i grašak. Pola kilograma obje mahunarke košta po 4,90 kr, što je 5 kuna. Ovo mene jako usrećuje jer kuham faktički samo sa sirovinama, znam što s njima i ne zanima me gotova i polugotova hrana koja je značajno skuplja.

Skupe su stanarine, kupnja nekretnina, održavanje automobila, plaćanje poreza (za koje moram reći da je čak i OK jer se porez pretoči nazad u narod via zdravstvo, školstvo, gradnju i tome nalik), usluge obrtnika – šišanje, bojenje kose, kozmetika općenito, krojačice, restorani, izlasci, kao i notorni alkohol. Mislim da će mi jako dugo trebati da se odviknem od uspoređivanja cijena s onima u HR. Grč davanja 120 kn za serum za kosu jer sam mislila da nema smisla baš sve ikad nositi iz ZG vjerojatno nikad neću preboljeti.

Očekivanja od Norveške

Moja su očekivanja zapravo malena – nije mi cilj nekakav standard u kojem se vozi mečka i jede zlatnom žlicom. Želim samo mir, umjereni i skromni način života, puno zujanja po prirodi za koju ionako znam da je predivno presavršena i nekakav zdravi mentalitet oko sebe. Voljela bih posao u struci, ali sigurno neću biti piljkava isprva. Ne znam hoću li naći sve to, ali nekako imam dojam kako, ako to postoji, mogu naći baš ovdje.