21 / Gagarin je moj heroj!

3.8.
subota

Lokacija na kojoj smo se probudili

bila je Gagarinovo polje, mjesto na koje se prizemljila kapsula kada je Juri Gagarin sletio iz svemira. Znači, točka prizemljenja prvog čovjeka u svemiru.

Noć ranije, Lazić i ja smo se uspjeli prizemljiti kraj monumenta dignutom njemu u čast u kasnim noćnim satima, 30-ak kilometara od Engelsa. Budući da nije moguće u takvom mraku naći adekvatnu podlogu za spavanje, otišao je čuvaru u malenu portu i zamolio riječima koje ulaze u povijest:

Dobrij vječer, mene zovut Josip, mi prišli iz Horvatia. Gagarin je moj heroj, možemo li raširiti palatku kraj monumenta?

za komadić zemlje na kojoj bismo podigli šator.

Čuvar nije imao baš ništa protiv i dozvolio je okupaciju par kvadrata uredno podšišanog travnjaka.

Oboje smo bili izvan sebe.

Zašto?

Zato što je Gagarin uistinu poseban čovjek.

Bio je poznat kao šarmantna osoba blage i veseljačke naravi, uvijek nasmijan i raspoložen za zezanciju. Ovaj osmijeh bio je nadaleko poznat. Pilotski i kasnije svemirski uspjesi (čitaj: orbitiranje oko Zemlje u Vostoku malo manje od dva sata) osigurali su mu posebno mjesto u srcima Rusa ali i ogroman uspjeh kod žena. Utrenirani sportaš i fokusirani vojnik bio je prvi odabir znanstvenika koji su razvijali svemirski program SSSR-a a posebno blizak bio je sa Koroljevim, glavnim mastermindom. Ovo je snimka koju je radio ISS, krećući se po Gagarinovoj putanji. Podebljana je stvarnim audiosnimkama.

Trebao je pasti parsto kilometara zapadnije, nedaleko od Bajkonura u Kazahstanu odakle je i uzletio no vremenske prilike parkirale su ga blizu Volge, nedaleko od Engelsa.

Spavali smo na mjestu gdje se Gagarin prizemljio i gdje su Rusi podignuli spomenik heroju ruske nacije.

Zanimljivo, spomenik smo jedva našli.

Imam dojam da je u pitanju bio Amerikanac, oko te točke bi bio lunapark, šoping centar, gro suvenirnica i Elvisov imitator u svemirskom odijelu. Rusi tako ne razmišljaju. Spomenik je okružen šumom, oko njega je mirno i očuvano ali nema čak niti posebno jake reflektore, kamoli neonke koje usmjeravaju putnika/namjernika posljednjih 50 km do spomenika.

Nakon ustajanja krenuo je temeljiti fotosešn. Gagarin, Lazić, ja, motor i ostatak kozmonautske ekipice koja je napravila značajan prijelom u povijesti čovjeka u raznim kombinacijama.

Osim Gagarina, svoje kipove dobili su svi istaknutiji participanti sovjetskog svemirskog programa. Istaknut ću Valentinu Tereškovu, treću slijeva, prvu ženu u svemiru.

Uz kip se nalazila i kapsula.

Nije ona koju smo očekivali, ona koja je bila u svemiru, ali je nalik pravoj i model nosi ime Foton. Ćirilicu dovoljno znate, nadam se

Nakon sat vremena zezancije i naslikavanja, krenuli smo spremati se za polazak. Moram spomenuti i jednog posebnog suputnika, parazita koji je sa nama putovao najvjerojatnije od Urala. Bio je to kamen koji se elegantno uvalio pod lanac i lijepo se oblikovao trenjem pri kretanju lanca.

Oblik je vrlo zanimljiv.

Podsjeća me na glavu pitona.

Na mašini smo našli još jednog nametnika, skakavca koji je parazitirao na toplini stroja

a kako je prostor jako osvijetljen i suh, dom je brojnim gušterima. Jednoga od njih, budućeg Baleriona, uhvatila sam da bih ga posličknula

Izašli smo na cestu i nagazili na drugu stranu Volge, u Saratov.

Ovo je plaža na Volgi. Prelijepo je uređena, izgleda kao da nije sa ovog planeta.

Na mostu nas je pozdravio mladi par bajkera postavljajući pitanje snalazimo li se i trebamo li ikakvu pomoć, računajući na složenost prometnica u gradu. Zahvalili smo se, ali smo popričali kratko i potom nastavili kroz grad i prema izlazu.

Saratov je ogroman i podsjeća na Rijeku, jedan od meni najdražih gradova.

Cilj je bio dosegnuti Vologograd.

Putem smo stali poslikati i pozdraviti čovjeka koji je skupljao lubenice koje su nekome ispale iz kamiona. Prizor je bio epski. Nažalost, nijedna nije bila hladna pa smo odbili dobru namjeru čovjeka da nas njima i nahrani već smo ih ostavili za votku od lubenica.

Cesta je bila suha i vrlo topla. Dan – idealan ljetni.

Chemtrail koji nije mogao ostati neposlikan također stavljam.

Prava stepa je bila pred nama.

Kratko smo stali da bismo obavili nešto higijene i kratko poslikali usijani prizor.

Jedan od gradova na putu prema Volgogradu je Kamušin.

Nije po ničemu poseban, osim po činjenici da je bio prva točka početka prave pustinje. Svuda je lebdio fini sitni žuti pijesak.

Zanimljiv je bio i jailbait u centru grada, koji sam morala nekako uvaliti u kadar. Glumila sam da slikam Lazića a uhvatila curče koje je sa entuzijazmom zalijevalo nekakvu korovčinu pred kućom u centru grada.

Prišli smo u selo na Volgi, Antipovka.

        Bilo je vrlo pitoreskno i mirno iako nije bilo napušteno, opreka onome što nas je čekalo nakon par sati dodatne vožnje.

U večernjim satima ušli smo u Volgograd, ogromni grad specifično izduljenog oblika i dugog oko 100 kilometara – širi se uz Volgu duljinom a ne širinom.

Potražili smo MK Ferrum sa namjerom da saznamo kako i gdje naći gumu i našli ga uz pomoć GPS-a u rubnom dijelu grada. Dočekali su nas Andrej i Igor u vrlo živopisnom okružju, domu Petra Pana. Ipak, produžili smo u rezervirani hostel, na putu do kojeg sam u mraku spazila ogromni kip koji je izranjao iz svjetla reflektora. Nisam imala pojma što je to, ali mi se sviđala ideja da ga vidim. Naravno, nisam znala da se radi o jednoj od najljepših stvari koje sam u životu vidjela.

Hostel Localhostel, sa motom There is no place like 127.0.0.1 na što je Laziću zaigralo informatičko srce, nalazi se u najužem centru grada. Uvjetno rečeno centru jer Volgograd nema centar kao takav. Sam grad je prelijep, podsjeća na Monte Carlo u kojem sam bila prije 15 godina – izašli smo u kratku šetnju prije spavanja.

Total: 487 km.