4.8.
nedjelja

Posada volgogradskog Localhostela u kojem smo se probudili govori relativno slab engleski i dobar dio konverzacije odradili smo preko Googleovog translatora. Čak mi je bilo i simpatično kada nešto zablebećem i shvatim kako me ne beru i onda mi gurnu laptop u nos sa pogledom, “Utipkaj, bona! “. Hostel je ugodan i čist, a većina privremenih sustanara ruskog je podrijetla. Rusi rado putuju po svojoj državi i nije nimalo neobično prebaciti i tisuće kilometara radi gušta.

Ustala sam dosta rano i sjela na balkon na istočnoj strani zgrade, gdje sam provela sat vremena gazeajući u sunce i uživajući u toplom ljetnom jutru. Gledam upravo fotografiju sebe i smijem se – koža ramena i leđa potpuno mi je bijela a lice izgleda kao ono Klještića iz Spondžboba Skockanog. Zbilja nije za internet

U jutarnjim satima upoznali smo dvije djevojke koje su aterirale u sobu. Na krevet pored nas torbe je poslagala Ksjuša (deminutiv od Ksenija; Ксюша), studentica iz grada Siktivkar u Komi republici na sjeveru Rusije a krevet prekoputa dopao je Sabini iz Astrahanja, divnog grada na delti Volge na kojoj se ulijeva u Kaspijsko jezero, profesionalnoj prevoditeljici engleskog i vrlo informacijama potkoženoj ženi. Odmah smo kliknuli – ubrzo nakon upoznavanja otišli smo skupa u šetnju gradom. Bilo je vrlo toplo i sunčano, Volgograd je sjao na ljetnom suncu i bilo je jasno da ćemo se lijepo provesti.

Putem smo shvatili da su djevojke završile u Volgogradu jer su odlučile volontirati za ZOI u Sočiju.

Vozeći se Rusijom dosta smo promatrali male kombije koji glume zamjenu za konvencionalne autobuse, na kakve smo navikli u Hrvatskoj. Oni ovdje ne bi opstali zbog velikog broja ljudi koji se koristi javnim prijevozom i prometa kao takvog – sa prvim začepom u prometu došlo bi do potpunog kolapsa.

Takvi kombiji zovu se maršrutke. Cijena vožnje? LOL, sitnica. 2 kune. Novac u maršrutki putuje od vas do vozača po rukama suputnika, kao i kusur nazad prema vama. Dolaze svakih pola minute i prevoze mali broj ljudi. Manje, a češće, dakle. Ušli smo u maršrutku i odvezli se par postaja do jednog posebnog mjesta.

Krenuli smo prema kipu Majke Domovine, smještene na lokaciji Mamaev Kurgan. Ovdje je bilo toliko ljudi da ne možete zamisliti.

Kurgan je doslovno brdašce a Mamai je legendarni vojskovođa koji je ordinirao ovim prostorima prije 600-tinjak godina. Noć prije spazila sam nekakav kip u daljini osvijetljen reflektorima i bilo mi je jasno da je u pitanju snaga i dinamika, ali da će izgledati ovako… To nisam očekivala.

Naime, kurganom dominira ogroman kip snažne i moćne žene u ratnom vitlanju mačem i sa usnama razvučenima u glasni ratni urlik

AJMO! ZA MNOM!

za kojom na vjetru vijori lagani plašt. Možda i nije vjetar već plašt leti za njom jer ona juri u bitku.

Volgograd, prije zvan Staljingrad, poprište je najveće bitke u DSR-u. Do kipa vodi 200 stepenica koje simboliziraju 200 dana opsade i bespoštedne borbe. Kip je visok 87 metara a sam mač dug je 33 metra. Projektirali su ga Nikitin, strukturni inženjer i Vučetić, kipar.

Nisam nikad vidjela nešto u ovakvom pokretu. Većina kipova koje sam vidjela odišu smirenošću, ljudi stoje statično i oslonjeni masom na jednu nogu, onako, ležerno. Majka Domovina, osim što te tako lako natjera da se osjećaš minijaturno, izgleda toliko moćno i energično da se ne moraš puno pitati zašto su Rusi su iznimno ponosni na pobjedu nad njemačkom armijom u DSR-u i zašto daju sve od sebe da se to ne zaboravi.

Osim Majke Domovine, na kurganu je razasuto nekoliko kipova vojnika u raznim situacijama i sa snažnom porukom o drugarstvu i brizi

kao i cijeli niz kipova po zidovima duž stepenica.

Ovdje je i grob u kojem leži Vasilij Zajcev, poznati snajperist iz DSR. Do dolaska mi je bio nepoznat, moram priznati. Lazić je njime oduševljen i rado o njemu priča – Zajcev je kao dijete naučio pucati i upraksao preciznost na zavidnim razinama, odlazeći u lov s djedom. Kada je postao snajperist u Crvenoj Armiji, zbog njega su strepili brojni njemački oficiri. Štoviše, natjerao je mnogobrojne da skinu obilježja vojnog ranga i hodaju jednako označeni kao i obični vojnici. Naime, Zajcev nikada nije ubijao obične vojnike, znajući da su samo pijuni poslani na front. Pucao je isključivo u visoko rangirane, jer su imali moć naređivanja drugima oko sebe.

Zašli smo i u zdanje koje natkriva vječnu vatru i koju čuva dva vojnika.

Imali smo sreće kada smo ušli jer je taman bila smjena vojnika.

Elegantno su i mašinski precizno otplesali smjenu na postoljima dok se sa njih cijedio znoj. Slijedili su ih u stopu brojni fotoaparati.

Ksjuša mi je u jednom trenutku rekla kako je tijekom života formirala listu mjesta i lokacija koje bi voljela vidjeti. Na dan kada je vidjela Mamaev Kurgan prekrižila je jednu od njih, što ju je činilo jako sretnom i zadovoljnom. Kod nas takav ponos i zadovoljstvo povijesnim događajima ne postoji, što je pomalo i tužno. Znam mnogobrojne ljude koji se na neki način i stide hrvatske povijesti, što je zbilja tužno.

Produžili smo do lokacije Panorama muzej

uz koji se nalazi Pavlovljeva kuća, jedina koja je preživjela bombardiranje.

Stoji netaknuta od oslobođenja Staljingrada. Zabarikadirani su samo ulazi da bi se spriječio vandalizam i skvotanje.

Metroom

i cipelcugom

produžili smo prema hostelu, pričajući i uživajući u dobrom društvu.

Total: 0 km.