Zašto ne volim izvođače koji na stejdžu polupaju gitaru i postoji li bolji način za iživljavanje nad instrumentima?

np: APOCALYPTICA – fade to black

Bend Apocalyptica čine čelisti obrazovani na Jan Sibelius glazbenoj akademiji u Helsinkiju, koji su prije nešto više od desetak godina inspirirani metal himnama snimili obrade istih uz pomoć čela. Izvorni apokaliptičari su bili Eino “Eicca” Toppinen, Paavo Lötjönen, Antero Manninen i Max Lilja. Sastav se značajno mijenjao do danas – potonja dvojica su otišla a zamjensko čelo je zauzeo Perttu Paivo Kullervo Kivilaakso. Prije 3 godine je kao podrška došao i Mikko Sirén, bubnjar, koji je dotad svirao samo na koncertima. Iza njih je 15 godina kreativnog rada, skoro 1000 koncerata i vrlo upečatljive glazbe. Isprva mi se nisu sviđali jer su mi zvučali pretjerano pretenciozno i pomalo hermetično. Nije mi se dalo slušati nešto tako naporno i nejestivo, pritom misleći na obrade Metallice. Onda se dogodio preobrat, Lazić mi je donio svoj osobni best of, hibrid albuma Inquisition Symphony + Cult sa cca 15-ak izvanserijskih pjesama koje zbilja nije teško zavoljeti.

Zašto mi se ova glazba sviđa? Vrlo jednostavno – u 5 minuta po pjesmi pružaju enormnu energiju i eksploziju divljeg temperamenta, što me asocira na žestoku grmljavinu ovim instrumentima. Glazba zvuči i u slučaju najemotivnije i najnježnije pjesme kakvu bi cvilio potpuno devastiran čovjek još uvijek moćna i dostojanstvena, nerijetko i neuobičajeno ponosna. Dok slušam ovu glazbu, misli mi najčešće odlutaju u šume u planinama zimi

zimski mt.doom

ili nad ovakvo hladno more

zimsko more

Pogotovo ju mogu preporučiti za slušanje zimi, kada sve miruje i prividno snuje o proljeću. Tada Nothing else matters u verziji bez Hetfielda, Ulricha i ostatka dobija novu dimenziju, kao da dolazi na svoje.

Evo kratkog presjeka i krajnje subjektivnog doživljaja rada glazbenika koji vam prije nastupa najave: “We will now punish you by playing classical music!”.

Plays Metallica by Four Cellos (1996.)

Meni ovaj album nikad nije bio jasan. Dosadan je i neinventivan, zapravo, iako bi trebao biti okosnica nečeg posebnog. Zbog njega sam i imala loše mišljenje o grupi isprva. U usporedbi s njim i String Quartet Tribute Series radi bolju glazbu (preporučujem opasnu verziju ionako preopasne Slayerove Bloodline).

Obavezno poslušati?

Enter Sandman – jedina pjesma sa albuma koja je uspjela baciti novo svjetlo na poznati hit. Najbolja verzija je ona sa Rock im Park iz 2003. godine. Tada je još Sirén samo pratio band po koncertima i nije bio formalni član.
Nothing else matters – nekad, samo nekad.

Zaobilaziti?

Ostatak.

Inquisition Symphony (1998.)

Apocalyptica, ohrabrena dobrim odjekom na račun obrade Metallicinih hitova, nastavlja sa studijskim radom. Za razliku od prvog albuma, ovdje se uz obrade drugih izvođača (Faith No More, Sepultura i Pantera) nalazi nekoliko autorskih skladbi. Upravo te skladbe smatram nekima od boljih njihovih pjesama.

Obavezno poslušati?

Harmageddon – hladnoća sjevera i emocionalna ekvivalencija, praćena odličnim spotom. Prva pjesma koju je Eicca napisao.
Toreador – uz odličnu M.B. (Metal Boogie) je jedna od tri pjesme sa albuma koje ne pripadaju drugim izvođačima. Lagani uvod, nalik na teško disanje. Najmoćniji dio pjesme je solaža sa koride, kada doslovno mogu vidjeti mahanje pelerinom žarke boje pred glavom razjarenog bika.
Inquisition symphony – Sepulturin katastrofalni požar u svojoj über-boljoj verziji. Čisto iživljavanje na žicama, masakr bez premca.

Zaobilaziti?

Domination – loše. Nema očekivanu snagu, a kako nema Anselma, nema ni “onog nečeg” što definira Panterine pjesme. Sad sam ju opet pustila… i odmah prebacila na 5 minutes alone. Oporavak.
From Out of Nowhere – pjesma grupe Faith No More. Ispodprosječna i nezanimljiva.

Cult (2000.)

Povećava se broj njihovih pjesama, dok su obrade u opadanju. Autorska djela su aristokratski distancirana i odrezana, vrlo energična i moćna.

Obavezno poslušati?

Path – zbog spota u kojem se nadglasavaju sa svojim sjenama mi je draža verzija bez Sandre Našić. Standardno dobra pjesma, tipično apokaliptična.
Romance – soundtrack za ultimativnu ljubavnu scenu iz bajki, padanje ružinih latica u začaranoj šumi kroz koju trče bijeli jednorozi i nečujno lete bijele golubice. Čista desetka.
In Memoriam – hladno, ledeno, smrznuto, razbijeno. Savršeno.
Kaamos – nakon kratkog uvoda postaje IMO najžešća njihova pjesma i meni jedna od najdražih. Kaamos je aurora borealis, nerijetka pojava na nebu nad polarnim krajevima.
Hall of the Mountain King – jeste kada čuli dio Griegovog Peer Gynta kada spomenuti protagonist ulazi u zamak Mountain Kinga, debele i krvožedne trollčine? Razlika je očita, strašno. Griegova verzija, tj. original kreće vrlo tiho i zlokobno, zabrinuto šuljajući se i onda nastavlja sve glasnije i žešće. Apocalypticina verzija starta vrlo glasno i žestoko, razbijajući na sve strane. Nema šuljanja, čisti berserk-prepad i nemilosrdna grmljavina.
Coma – jedna od najljepših pjesama koje su ikad češkale moje čekiće, nakovnje i stremene i rezonirale moje bazilarne niti. Zlokobna koliko može biti, ledena i smrdana koliko ledena i smrdana može biti. Vrlo teška i nimalo optimistična, no vrlo striktna. Koma, doslovno.

Zaobilaziti?

Fight Fire With Fire – original, nativan za Ride the Lightning album, daleko bolje zvuči od ove verzije.

Reflections (2003.)

Prvi album na kojem se uz čela čuju bubnjevi po kojima u nekoliko pjesama nemilosrdno mlati Dave Lombardo iz Slayera. Glazba prestaje zvučati toliko neuobičajeno jer one sićušne perkusije i par udaraca gongom na nekoliko albuma postaju pravo bubnjanje. Postaje bliža mainstreamu, što nije baš dobro…

Obavezno poslušati?

Delusion – doslovna fatamorgana u pustinji, izvitoperena iluzija nečeg čega nema. Uvod premoćan… no pjesma uništena bubnjevima. Da ih nema (ili da su malo manje zastupljeni ili tiši), bila bi najbolja na albumu.
Faraway – ekstendirana verzija je bolja. Iako, ruotsalainen Linda Sundblad nije tako loše otpjevala vokalne dionice… pjesma je bila ogroman hit.
Heat – sočna i teška. Besprijekorna.
Pandemonium – uglazbljeni mehanizam pomahnitalog znanstvenika, sa kuglicom koja ruši i pomiče barijere na svom putu.
Drive – iako joj ime ne sugerira tako, jako dobra pjesma za hodanje, pogotovo preko šuma. Dinamična, no nimalo agresivna.

Zaobilaziti?

No Education – cijelu pjesmu nose isključivo bubnjevi. Loše.
Leave Me Alone – iza dobrog naslova se krije loša pjesma. Dosadna.
Seemann – kao pro-Lindemann-anti-Nina Hagen-Seeman-lovin’ osoba ne mogu reći da mi se sviđa. Hrapavi glas ocvalog užasa je uništio pjesmu kojoj je standard lupio Till na albumu Live aus Berlin. Sve drugo je ustajala sljizi žabokrečina naspram hladne mineralne vode.

Apocalyptica (2005.)

Generalno gledano, neloš album, no nije baš ni za kapsulizacije. Nastavlja se trend bubnjanja i pojavljuje se jedina pjesma koja bi bila lošija da ih nema u podršci.

Obavezno poslušati?

Quutamo – “mjesečina” na finskom, spomenuta u prethodnom redu kao jedina koja baš treba bubnjeve. 10/10.
Deathzone – iznenađenje na albumu koje me 8.11.2008. na putu za PŽ u vrlo ranim jutarnjim satima podsjetilo kako izgleda slana tekućina koja curi iz lakrimalnih žlijezda, tim više što je prije nje išla Panterina Cemetary gates. Bubnjevi neprimjetni, skoro reducirani.
Ruska – divna fragilna melodija, kao list nošen jesenjim vjetrom.

Zaobilaziti?

Misconstruction starta odlično, no zapravo je bezlična.
Life Burns!Lauri Ylönen (Rasmus derište) mi je oduvijek antipatičan sa svojim kenjkavim i infantilnim glasom, a pjesma daleko bolje zvuči u verziji bez glasa.
Fisheye – strašno. Promašaj živi. Mislim da se čak ne može svidjeti ni osobama koje tek otkriju ovu glazbu.
Fatal Error također. Nema veze sa grupom. Odličan naslov, though.
Bittersweet – ako mogu birati, instrumental mi je draži od hit-verzije. Ville Valo je ostario, kao i ja, a Lauri je promašaj otkad je uzeo mikrofon u ruke.

Life burns! (2005.)

Ovo je izdanje sa par pjesama, na kojem se nalazi singl istoimenog hita i instrumental verzije. Dobro, i Deep down ascend, kojoj nisam pretjerano sklona. Ne bih ni spomenula Life burns! da nema jedne određene pjesme.

Obavezno poslušati?

Kellot – ako je Coma (sa Cult albuma) trebala biti letargija i usporavanje svih vitalnih funkcija na kraju života, onda je Kellot tihi ukop bez pretjerano puno ljudi u hladnoj zimskoj noći, tijekom sniježne oluje. Kellot je najsavršenija pjesma koju sam ikada čula, a sama riječ u prijevodu znači “sati”.

Worlds Collide

Posljednji album je izdan u rujnu 2007. godine. Na njemu su kao potpora glasove dali Cristina Scabbia iz Lacune Coil, Corey Taylor iz Slipknota, Rammsteinov Lindemann i Adam Gontier iz post-grungy/alter Three Days Grace. Tu su i instrumentalne potpore, Slayerov Lombardo i impozantni japanski gitarist Tomoyasu Hotei (sjećate se scene kada u Kill Billu hoda Lucy Liu u pratnji svojih ubojica? Vrlo poznata i često korištena melodija made by Hotei, Battle without honor ili kako već).

Obavezno poslušati?

Worlds Collide – savršen intro u album. Poznat po dramatičnoj izvedbi praćenoj nastupom cirkusanata tijekom glasanja na Eurosongu u Helsinkiju godine kada je Šerifovićka odnijela “zlato”. Na nju se nadovezala Faraway i potom Life Burns! bez Laurija Ylönena.
Graceinstrumentalno nadglasavanje Apocalyptice i Tomoyasua. Pjesma kakvu držiš na repeat na putu kući kada položiš Žitarice, čista pobjednička. Podsjeća me snagom na Arch Enemyjev instrumental Anthem.
Stroke – biser s potencijalom. Loš uvod i krasna temeljna melodija. Suvišni bubnjevi.
Peace – pjesma koja stilski podsjeća na starije radove. Hermetično, hladno i distancirano. Izgubljeno.

Zaobilaziti?

I Don’t Care i I’m Not Jesus, praćene glasovima Adama Gontiera i Coreya Taylora.  Prvi singlovi izdani sa albuma, vrlo catchy, smišljeni da budu hitovi što im kod mene skida ocjenu promptno.
S.O.S. (Anything But Love) – raspjevana Scabbia mi ima loš glas iako je goth-ikona. U suomi-finland-perkele duhu, ovdje je trebala pjevati Tarja Turunen.
Last Hope i Ural imaju strašno dobre uvode (pogotovo Ural sa pomalo autističnom melodijom), no unište ih bubnjevi.

Grupa je tijekom izlaženja novih albuma, pogotovo onih na kojima se pojavljuje ravnopravan zvuk bubnja uspjela izgubiti određen dio obožavatelja. Bubanj po mom mišljenju nije toliko loš jer je neke pjesme toliko dobro začinio da mislim kako bi bile daleko lošije bez njega. Problem u grupi je nešto drugo, zapravo, dvije stvari.
Prvi problem je proboj grupe, logičan cilj svakog izvođača, ne isključivo u ekonomskom smislu. Vjerujem da je osjećaj koji struji kroz Bruce Dickinsona na koncertu kada tisuće ljudi u glas pjeva pjesmu koju je napisao neponovljiv. To bi značilo da si našao put prema publici, koja je jedino mjerilo tvoje kvalitete. Uspio si se probiti i naći krug slušatelja, odlično. No, mi ljudi kakvi jesmo, znamo pasti na koščate stražnjice kada vidimo Satyricon, negdašnje BM “ikone” na MTV-ju između Britney i Kanye Westa. Zapravo je teško ocijeniti je li gore grupama dok su underground i krug slušatelja se svodi na par naduvanih kokoški ili je gore ozbiljnim fanovima kad shvate da se netko dobar i kvalitetan prodao. I snimanje albuma košta i dobri instrumenti su skupi… unatoč mišljenju da violina iz Kauflanda za 500 kuna može dati zvuk kao vintage monstrumi talijanskih graditelja.
Drugi problem je stilske prirode. Grupe, što više albuma izbace, imaju veći problem – držati se starog stila i riskirati etiketu dosadnog benda koji živi na staroj slavi ili ulaziti u eksperimentalne vode koje, osim što mogu odbiti stare fanove, mogu i imalo zainteresirane nove odgurnuti i prije nego priđu dovoljno blizu? Nisu svi Phil Anselmo, koji za svaku svoju imalo odskačuću ideju nalazi novo ime za bend… ali nisu svi ni Trent Reznor koji jednostavno ne može raditi linearno i može si dozvoliti doslovno svaki eksperiment.
Dakle, je li Apocalyptica komercijalno smeće koje podilazi novim fanovima i zaboravlja ljude koji su ih napravili onim što jesu? Mišljenje varira kao i u drugim stvarima od osobe do osobe, a moje je jednostavno – imali su predobrih pjesama i prije i danas a one stoje na mojoj apocalyptica.pls. Nisu sve pjesme dobre kao Kellot, Kaamos, Coma, Delusion i Deathzone… no nije loše ni kada me iznenadi tijekom prvog slušanja i nakon puno godina nešto drugačije. Nešto kao Quutamo.

Dobar potez je Harmageddon music, on-line shop na kojem se slušatelji spretni sa rukovanjem instrumentima mogu snabdjeti notnim zapisima dijela pjesama sa dosadašnjih albuma. Cijena od 7-8€ po skladbama klasiranim po zahtjevnosti i nije posebno dramatična a, naravno, najprodavanije su Bittersweet, Romance, Faraway, Path i Hope, relativno lagane za odsvirati i poznate po duetima (osim Romance). Sam Harmageddon se ne nalazi na popisu pjesama.

Apocalyptica je zanimljiva i zbog još jedne sitnice. Nisam nikad čula da su uzeli i polupali svoja čela na stejdžu što smatram iskonskim nepoštivanjem instrumenata i glazbe same – iskonsko iživljavanje na njima se čuje u većini pjesama. Ta navada samoprozvanih rockera u duši je nalik američkim MX-cirkusantima koji nakon stuntova zapale motor. Čemu? Show nije dovoljno dobra isprika.
Osobno im najviše zamjeram gostujuće članove. Oni su brojni i pojavljuju se uglavnom kao podrška u pjesmama koje su izdane kao bombastični singlovi. Od svih bih izdvojila (kao dobar primjer lošeg poteza) jedino Maxa Cavaleru i Matta “Emo-Nick-Carter” Tucka iz Bullet for My Valentine sa Repressed, najbesmislenijom pjesmom koju su izdali ikada. How low can you go?