Jug?

Kad kažem “jug”, ne mislim na Split ili Dubrovnik, nego onaj skroz daleki jug :uzdah:… gdje je veća šansa naletjeti na tuljana nego na ljudsko biće. Kako doći do tamo?

np: playlist mi je posložen prema keywordu “white” uz pomoć amaroKovog searcha, stoga se na njemu može naći Ensiferum i Elvenking i Sonata i Shoreov LOTR soundtrack, pa čak i dva Mansona… Ma da ja jednostavno odustanem i pustim SLAYER – mr.freeze, vjerojatno najbolji izbor za ovu temu?

Fascinira me vječni led, koji sjaji onom fantastičnom kristalnom čistoćom cijele godine. Ubija me sunce i ljepote znojnog i smrdljivog ljeta kao što je bilo ovo zadnje, kad mi je svakodnevno bio omogućen unikatni doživljaj vožnje biciklom u ranim poslijepodnevnim satima na posao. Karakterističan primjer? Bio je jedan od blagdana, a ja sam se vozila biciklom u drugu smjenu. Na cesti od kuće do stožerne zgrade nisam vidjela živog stvora, čak niti mačaka ili ptice na grani ili žici telefonskih kablova. U hladu je bilo 35C, a o temperaturi koja me grijala na cesti ne smijem ni pomišljati… kao u westernima, prizor pred očima titra, indijanci komuniciraju oblacima dima između dvije klisure, pored mene se nošen vjetrom kotrlja nekakav bush a u pozadini Morricone i Man with the Harmonica… Pokušavajući ne misliti na pola sata laganog grillanja, zamišljala sam my very own personal happy place lagano potiskujući pustinjski krajolik pod brzinom vjetra sniježnih oluja. U mislima bih šetala nepreglednim sniježnim pustinjama osamljenog kontinenta, sjedila na santama leda, ležala u sredini ničeg promatrajući igru aurore australis na savršenom zvjezdanom nebu… Nekad iznenadim čak i samu sebe koliko romantična mogu biti. Let’s keep this between us, shall we ;)?

Već mi godinama karta iz starog američkog izdanja National Geographica vjesi obješena na jednom od zidova. Na naličju karte je bio niz fotografija nekoliko desetaka vrsta perajara (Pinnipedia) nativnih za Antarktiku i raspoređenih po karti kako su raspoređeni i zoogeografski, no lice je presudilo jer perajari nemaju šanse naspram samom kontinentu. Tamo sam prvi put vidjela da se točka južnog pola ne poklapa baš u kilometar sa točkom južnog magnetnog pola i mjesto gdje je izmjerena najniža temperatura na Zemlji, ponosnih -89C. I tako si mislim, kako doći tamo i ostati malo duže u odnosu na turističko razgledavanje adelijskih pingvina, no brzo me prene misao da trodnevni put ruskim ledolomcem do dolje od Punta Arenasa košta 10,000-25,000$. Nije baš sića, huh? Koliko mi treba samo do Punta Arenasa? Vlada i mišljenje da se tamo može dobro zaraditi. Ljudi zamisle da je plaća ogromna, što je IRL ipak malo drugačije – sav zarađeni novac se kao prvo, nema gdje potrošiti, a kao drugo, sve nužno potrebno (odjeća, obuća…) je besplatna tj. osiguravaju ju polarni instituti koje ima značajan broj država u svijetu (vjerovali ili ne, među amerima, talijanima, nijemcima itd. se može naći i bugara, čeha, slovaka… tko bi rekao, ha?) osim, naravno Hrvatske. S druge strane, sav novac koji se zaradi ode u jednom potezu – odlazak kući na drugi kraj planeta.

Jedino fair enough – do danas je cca 50 država potpisalo sporazum zaštite kontinenta od vojnih akcija i eksploatacija, podrške znanstvenom istraživanju i ekološkoj zaštiti. Kako bi to u protivnom danas izgledalo? Tako sam saznala da samo dvije skupine ljudi mogu završiti dolje – znanstvena elita u vidu biologa, geologa, glacioloških eksperata, kemičara, atmosferskih fizičara itd. i skupina ljudi zadužena za održavanje znanstvene elite. To su kuhari, stolari, električari, mehaničari… i jedni i drugi moraju biti u fit formi i imati položen tečaj o preživljavanju u ovakvim uvjetima. I jednima i drugima bivanje dolje financira netko drugi. Naravno, uvijek postoje zanimljivosti, pa tako ističem podatak da britanci obično šalju fizički sposobnije ljude istrenirane za znanost, u odnosu na većinu drugih koji šalju geeky znanstvenike koje pokušavaju naučiti opstati izvan laboratorija. Omjer ukupne količine ljudi koji završe dolje i onih koji žele otići je u stravičnoj disproporciji a godišnje tamo završi oko 5K ljudi. Preko zime ostaje jedva 1000 ljudi koji se tada permanentno vežu za telekomunikacijski uređaj. No nema veze. To je mala cijena za ono što većina svjetskog stanovništva ne može ni zamisliti – 14 milijuna kvadratnih kilometara kopna, čija je većina (98%) pokrivena sa prosječno kilometar i pol debelim slojem snijega. Kad bi se taj led otopio, razina mora bi skočila čak za 60 metara. Posebno mi je sulud podatak o najnižoj točki na ovom otoku – Bentleyev jarak sa fantastičnih -2555m dubine! Zanimljivo je i da zbog rupetine u ozonskom omotaču na Antarktiku dođe više solarne svjetlosti nego na ekvator u ekvivalentnom periodu. To bi značilo da sun protection factor kreme za sunčanje treba biti bar 450 zbog odbijanja ogromne svjetlosti od savršenu bijelu podlogu! Hladnoća? Antarktika je hladnija od Arktika zato što je na većoj nadmorskoj visini a s njom opada temperatura itditd. Pomalo me nervira onaj uobičajen niz pridjeva-asocijacija na ovo mjesto – mrtvo, hladno, suho, brutalno itd. Činjenica je da se ne radi o Bahamima, ali baš zato je zanimljivo! Hladno i suho? To da, ali mrtvo?! Ni slučajno. Brutalno? Kokama u minjacima koje piju šalicu kave dva sata sa naočalama na nosu kad izađe prvo sunce da. Ali njima je i prelazak preko lokve brutalan…

Da zadovoljim znatiželju o tom mjestu makar malo, volim pogledati dokumentarce na ovu temu koliko je to moguće, pogotovo one vezane za zoologiju podmorja koje je bujnošću i bogatstvom faune totalno oprečno kopnenom sadržaju. Zanimljiva mi je bila pogotovo jedna morska zvijezda koju su biolozi našli na jednom mjestu i determinirali. Nakon godinu dana su ponovno završili na istom mjestu a ona je bila u istom položaju. Pretpostavlja se da se nije pomakla sa mjesta… čini se da tamo sve teče sporije i staloženije, ali nimalo ne-dinamičnije. Smrt nas ionako sve čeka, zar ne, čemu žurba? Također je zanimljivo kako se živi svijet adaptirao na život u tim uvjetima i kako strani svijet ima problem u prvom kontaktu sa južnim polom – kažu da ljudi koji završe dolje jedu i do 40% veću količinu hrane nego inače, no konstatntno gube kilažu. Tijelo se očajnički pokušava zagrijati i salo se topi brže od čvaraka na slavonskoj krmokolji. Za razliku od životinja koje su prošle dug proces evolucije, koja im je kao poklon dala posebno salo koje traje. Zvučim si kao reklama za boju za kosu.
Nekad se, povučena imenom koje me uvijek zaintrigira, odlučim pogledati i kakav filmski uradak. Tako mi je pažnju privukao prije par godina i Eight below iz Disneyeve radionice (dakle, lagani neopterećujući filmić sa obaveznom moralnom porukom) u kojem eyecandy-zlatni-dečko Paul Walker ne može preboljeti svoje zimi-ne-njegovom-pogreškom ostavljene huskyje iz pseće zaprege i odlučuje po svaku cijenu otići po njih. Bio je i jedan film sa Susan Sarandon u kojem oboli od raka dojke, ali mi se zbilja ne googla…

Pišući ovaj tekstić, otišla sam po čaj i prolazeći kraj TV-a čula sam za slučaj izvrtanja broda sa cca 150 putnika u more kod Antarktike. Svi su spašeni, osim reputacije samog broda, no ona je već i prije bila nagrizena – isti brod je u istim vodama prije 30 godina umalo potonuo.